Anđelko Mijatović:Blajburška tragedija i križni put hrvatskog naroda godine 1945.
Andjelko_Mijatovic-Bleiburska_tragedija.
Adobe Acrobat Document [1.6 MB]
Download
BLEIBURŠKI POKOLJ - HRVATSKI HOLOKAUST KRIŽNI PUTOVI - PUTOVI SMRTI HRVATSKOG NARODA
Preuzmite na svoje računalo ili čitajte tekst dolje.
Untitled 1.pdf
Adobe Acrobat Document [242.9 KB]
Download
BLAJBURŠKI POKOLJ- HRVATSKI HOLOKAUST KRIŽNI PUTOVI - PUTOVI SMRTI HRVATSKOG NARODA
BLEIBURŠKI POKOLJ.docx
Microsoft Word Document [114.8 KB]
Download

BLEIBURŠKI POKOLJ - HRVATSKI HOLOKAUST
KRIŽNI PUTOVI - PUTOVI SMRTI HRVATSKOG NARODA (1945. - 15. svibnja 2002.)
Možeš me ubiti, rodit će se novi i bit će sve zapisano.
(Časlav Miloš, poljski Nobelovac)
U v o d
Bleiburška tragedija, bolje reći Bleiburški pokolj - holokaust dogodio se nakon završetka
Drugog svjetskog rata. I nakon 57 godine teško je i bolno pisati o tom pokolju hrvatskog naroda.
Opraštati je ljudskim, žrtvovati se je ljudski, patiti je ljudski, ali i pamtiti je ljudski. Bleiburg je
austrijski gradić uz slovensku granicu, kod kojega je od 15. svibnja 1945., nakon predaje od oko
pola milijuna hrvatskih civila i razoružanih vojnika odigrao prvi čin hrvatske nacionalne tragedije
nakon Drugog svjetskog rata. Tu je ubijeno četrdesetak Hrvata.
Iz njega su krenule kolone zarobljenih civila i vojnika na stravične marševe smrti. Njihova muka
bila je strašna. Hodali su posrćući i padajući, ali su se opet ustajali. Padali su na zemlju pod
udarcima silnika- baš kao Isus na svome križnom putu. Naime, naoružani i razoružani krenuli su iz
Bleiburga na križne putove, u smrt, bez suđenja i ikakvih dokaza proziv njih. Stoga Bleiburg za
Hrvate nije samo austrijski toponim već traumatsko mjesto povijesnog pamćenja nacije, o kojemu
je, do rušenja Berlinskog zida, u hrvatskoj javnosti vladala posvemašnja šutnja.
Pod pojmom Križnog puta hrvatskog naroda podrazumijeva se smjer kojim se vraćao hrvatski narod
od Bleiburga do mjesta ubojstva i pokopa - koji se događao negdje na području bivše Jugoslavije.
Bleiburško polje je pojam jednog velikog zločina, a mjesto zločina je i nešto dalje - Slovenija i
skoro čitava Jugoslavija Križni put ili Put smrti hrvatskog naroda godine 1945. u hrvatskoj je
povijesti, reče prof. dr. Anđelko Mijatović, po značenju jedan od najpresudnijih događaja, po
zbivanjima jedan od najdramatičnijih i najpotresnijih, a posljedica po Hrvate spada među najteža
stradanja.
Konkretno, pod tim povijesnim pojmom podrazumijevaju se zbivanja nastala pri koncu Drugoga
svjetskog rata, u svibnju 1945., kad su hrvatske političke i državne institucije i oružane snage
Nezavisne Države Hrvatske, sa stotinama tisuća civila, napustile domovinu i kroz Sloveniju krenule
u smjeru Austrije, prema postrojbama zapadnih saveznika da bi se njima tamo predali, nadajući se
zaštiti pred nadirućim postrojbama partizanske (komunističko-četničke) Jugoslavenske armije i
njihovim zločinima. U Sloveniji i na slovensko austrijskoj granici to se hrvatsko mnoštvo, daleko
od domovine, bez živežnih namirnica i vojne opskrbe te s velikim brojem ranjenika i bez
jedinstvenoga zapovjedništva, prepušteno samo sebi, našlo opkoljeno postrojbama partizanske
Jugoslavenske armije, bugarske armije i zapadno savezničkih postrojbi. Mnogi su, probijajući se
kroz Sloveniju, izginuli, zarobljeni i prisiljeni na predaju, dok je glavnina pripadnika Hrvatskih
oružanih snaga i civilnoga pučanstva 15. svibnja 1945. na polju pred austrijskim gradićem
Bleiburgom, posredništvom zapadnih saveznika, prisiljena na predaju, a potom prepuštena na milost
i nemilost partizanskim jugoslavenskim postrojbama. I dobar dio onih koji su uspjeli izbjeći
zaokruživanju i zarobljavanju jugoslavenskih partizana i probiti se u Korušku, u Austriji, gdje su se
predali zapadnim saveznicima, bili su ubrzo izručeni jugoslavenskim partizanima. Svi su oni,
svrstani u zarobljeničke kolone, usmjereni u unutrašnjost komunističke "demokratske" Federativne
Republike Jugoslavije, da bi odmah u Sloveniji bili izloženi pljačkanju i najokrutnijem likvidiranju,
o čemu svjedoče brojna stratišta od Maribora do Kočevja. Preživjeli su usmjereni dalje kroz
Hrvatsku u većini prema istočnim i južnim jugoslavenskim područjima - čak do Bitole, ali i prema
Banovini. To stradavanje nastavljeno je kroz druge oblike i nakon 1948., sve do stvaranja slobodne i
suverene hrvatske države.[1]
Padom komunizma i polaganjem temelja demokraciji 1990. godine hrvatski holokaust počinje se
slobodno istraživati i komemorirati. Potom su uslijedili znanstveni skupovi, zbornici, studije,
znanstvene knjige i pojedinačna svjedočanstva. Iz godine u godinu sve više se komemorira
spomenuti masakr. Tako se dogodilo i svibnja 1999. Premda su kroz posljednjih devet godina brojne
činjenice o zarobljenih hrvatskih vojnika i civila upoznate, ipak su još ,mnogi dokumenti, primjerice
u londonskim, waschingtonskim, beogradskim i ruskim arhivima, nedostupni javnosti. I u
demokratskoj Hrvatskoj ima prijedloga da se zabrani znanstveno istraživanje toga dijela hrvatske
povijesti. Za hrvatski narod bilo bi pogubno ne istraživati sve uzroke i posljedice događaja koji su
prethodili Bleiburgu. I ove godine potrebno je reći da većini hrvatskoga naroda 1941. kao ni 1945.
godine nije bilo ni do crnoga fašizma, ni do crvenog komunizma. Većina Hrvata silno je željela da
Hrvatska bude neovisna i demokratska država, ali malobrojni je hrvatski narod u sudaru tih
ideologija doživio najveću tragediju u svojoj novijoj povijesti. O toj tragediji želim nešto više
saznati i napisati na temelju već objavljenih knjiga i izrađenih studija. Slijedeće stranice su samo
pokušaj komemoriranja i upozorenje na upletenost raznih čimbenika u hrvatski Holokaust.
Napisao sam ovo iz ljubavi prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu koji se mora obnoviti. Ne stidim se
ni sada ni nikada ni Hrvata ni Hrvatske, ni Nezavisne Države Hrvatske, iako ne odobravam dio
pogrešaka, napose onih koje su se dale svakako izbjeći. Svjesan sam kad se o kompleksnim
događajima suviše kratko piše, već u samoj toj kratkoći je nepravda, ali ovo je upozorenje da se o
ovoj temi treba češće, opširnije i boje sve opisati. Nemoguće je ukratko prikazati sva ta stradanja
zarobljenoga hrvatskoga naroda i nemoguće je opisati sve domišljatosti velikosrpskokomunističkog
moloha u najnemilosrdnijoj i najmonstruoznijoj likvidaciji razoružanoga hrvatskog
pučanstva, pljački i otimačini hrvatske imovine. Bleiburška tragedija i Križni putovi ne sastoje se
samo u brojevima - to je tek jedna komponenta, koja će vremenom izaći na vidjelo. Priče preživjelih
žrtava se iz dana u dan sve više doznaju, ali ono što mene zanima je odnos Tita i Engleske, odnosno
pregovori između njih koji su bili državna tajna. Taj bitni aspekt bleiburške tragedije ostaje i dalje
neotkriven.
1. Povijesne okolnosti
Jugoslavija je za hrvatski narod bila tamnica. Njezini zidovi su se rušili. Istina, rušili su ih Nijemci i
Talijani. I Hrvati su im u tome pomagali. Samo zato da bi mogli doći do slobode. Istina, dolazilo je
kadkada i do trzavica (austrijsko pitanje, hrvatski problem...). Znale su one biti kadkada i vrlo teške,
ali to ipak nije dovelo do jačih političko-vojničkih komplikacija. Hrvatski je narod htio svoju
državu. On je stoljećima, a posebno onih dvadeset godina života u Jugoslaviji, radio, borio se i živio
u isčekivanju onoga časa kad će stresti sa sebe okove ropstva i slobodno odahnuti u svojoj vlastitoj
obnovljenoj državi. Redovitim putem i normalnom političkom evolucijom nije mu to uspjelo. Na
izborima u prosincu 1938. Hrvati su još jednom jasno manifestirali nepokolebivu volju da prekinu
sa Srbijom i obnove svoju vlastitu državu. U Jugoslaviji je dr. Vlatko Maček započeo pregovore s
beogradskom vladom u pravcu sporazuma. To konvenira Italiji i ona sugerira Beogradu, da "ubrza
poslove sa Zagrebom, jer svaki gubitak vremena može biti sudbonosan" [2] . Ali i tu je prevaren.
Došao je rat s Jugoslavijom.
Dr. Ante Pavelić radio je na ostvarenju hrvatskih težnja. Ciano ga je predstavio riječima: "To je
čovjek, odlučan i miran, koji zna kamo ide i koji se u ostvarivanju svojih ciljeva ne boji
odgovornosti". Pavelić je, poslužit ću se riječima Dragutina Kambera, bio junak dana, novi i jedini
program, ostvaritelj davnih želja, nada i jamstvo budućih dana, osvetnik mučeničke prošlosti, izraz
sadašnjosti, neoporeciv zajednički autoritet, gotovo mitsko biće, najveći Hrvat svije vjekova,
najdraže i najpoštovanije biće, pored kojega su izblijedili Tomislavi, Zrinski, Frankopani,
Starčevići, Radići… kao što zvijezde izblijede pred suncem, koje navješćuju i koje za njima dolazi.
[3] To je njegova značajka, značajka čovjeka revolucionara, koji je mirno i odlučno krenuo svojim
putom, putom punih zasjeda, k cilju koji se zove: Slobodna i Nezavisna Država Hrvatska.
U Nezavisnu Državu Hrvatsku Hercegovina je ušla 10. travnja 1941. Na području Lijepe naše, na
tom blagoslovljenom i bogatom i neizrecivo lijepom prostoru mogao je sada u punom poletu da se
nađe i iživljuje hrvatski stvaralački duh. Ni najsmionije sanjarije, ni najbujnije slike mašte nisu se
više vezale lancima prijašnje krute realnosti. Sličnu radost je valjda osjetio samo još Adam kad ga je
Bog stvorio pa ga pustio u zemaljski raj i dao mu na znanje: 'Sve je ovo tvoje, pokaži šta znaš?' S
najvećim veseljem Hrvati u Hercegovini su dočekali državu Hrvatsku. Tada je uspostavljena i
Hrvatska vojska "Domobran". Hrvatski mladići iz Hercegovine masovno su pohrlili u hrvatsku
vojsku kako bi branili Državu kao svoju glavu. Svi su ti momci bili nepismeni ili su imali koji
razred osnovne škole, a mali je broj imao nešto bolje obući. Već dan kasnije (11.travnja 1941.)
četnici su počeli harati i ubijati hrvatsko pučanstvo na području Čapljine i Mostara.[4] Na 12.
travnja bio je jače bombardiran Mostar i to grad u 4 sata poslijepodne. Oštećena je franjevačka
crkva. Isti dan četnička vojska dobivši pojačanje preuzimlje, odnosno otimlje vlast slabo
organiziranim seljacima koji su držali red u gradu Mostaru. Oko grada se vode ogorčene borbe s
četnicima. Zapaljeno je oko 60 kuća u okolici Mostara. Također u Ilićima je uhvaćen dr. fra Leo
Petrović koga su mučili i mislili ubiti. Kada su ga naumili strijeljati, on se okrenuo i muški im
odgovorio: "Ja sam nevin" oni su odmah stali i tamo mu je bio spašen život. Dana 13., 14. i 15.
travnja četnici su se okomili na Čapljinu. Nekoliko ustaških i domobranskih jedinica bez
odgovarajućeg i dovoljnog oružja, nisu bile u stanju suprotstaviti se situaciji. Hrvatska nije mogla
okupiti sve svoje građane i svaki komadić zemlje. Od dva zla trebalo je birati manje. Odluka je pala
na dogovore, a narod je svojom borbom i svojim doprinosom u krvi dao najsjajniji dokaz, da radije
živi u svojoj suverenoj državi, pa makar i osakaćenoj, nego pod tuđinskom vlašću.
2. Srpski planovi
Ostvarivanje četničkog genocida nad Hrvatima i muslimanima, po planovima četničkih vođa i
zapovjednika, započelo je odmah iza njihovog donošenja i trajalo sve do kraja rata. Njihov opseg je
ovisio od četničkih, prije svega vojnih, mogućnosti, rasporedu i jačini suparničkih tabora na
dotičnom području.
I. Genocid predstavlja najteži međunarodni zločin koji obuhvaća djela učinjena s namjerom da se
potpuno ili djelomično unište narodne, etničke, rasne ili vjerske skupine ljudi. Taj pojam je u novije
vrijeme dopunjen novim međunarodnim dokumentima. Sve te zemlje potpisnice obvezne su raditi
na njegovom sprječavanju, a ukoliko do njega ipak dođe, i na kažnjavanju njegovih izvršitelja, bez
obzira na vrijeme, jer ti zločini ne zastarijevaju.
II. Od svog osnutka g. 1902. četništvo je gotovo isključivo instrument nacionalističke i
ekspanzionističke politike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.). Tada ono pokraj
vojske i policije, predstavlja jedno od sredstava obračuna s političkim protivnicima, a za očuvanje
centralističkoga velikosrpskog političkog sustava, s kraljem na čelu, grubom silom i terorom. Zato
je do početka rata g. 1941 . osnovano i djelovalo, oko 300 u Bosni i Hercegovini i oko 200 u
Hrvatskoj, različitih četničkih udruženja te brojnih organizacija sličnog programa u kojima su
četnici djelovali a koja su se isticala terorom i okrutnošću te ubojstvima mnogih Hrvata, katolika i
muslimana. Kroz ta udruženja velikosrpska politika je ostvarivala svoj cilj. Zato su pokrenuti pokret
"Srbi na okup" s ciljem da se ostalih šest banovina (Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska,
Vardarska i Zetska) spoje u jednu upravnu cjelinu pod nazivom "Srpske zemlje". U njihov sastav bi,
po njima, ušli i svi oni dijelovi Banovine Hrvatske u kojima srpsko pučanstvo ima većinu, kao i ona
za koja Srbi smatraju da im iz geostrateških i političkih razloga trebaju pripasti, poduzimajući
pripreme za otpor (npr. u Kninu), što je još više zaoštravalo međunacionalne odnose. Taj program
stvaranja "Velike Srbije" na račun hrvatskih povijesnih teritorija (ali i drugih) ostat će trajno
opredjeljenje velikosrpskih i četničkih političkih ekspanzionističkih krugova otada te tijekom
Drugoga svjetskoga rata sve do naših dana i biti glavni uzrok njihovog genocida nad Hrvatima i
Muslimanima i ostalim nesrbima. Zato se ovaj predratni period i događanja u njemu na području
bivše Kraljevine Jugoslavije nikako ne smiju zanemariti.
U programu četničkog pokreta tijekom i po završetku rata, što ga je u rujnu 1941. dostavio
jugoslavenskoj kraljevskoj vladi Draža Mihailović, vođa pokreta, a koji je vlada prihvatila,
nadopunjuje se Moljevićev projekt i uz ostalo se kaže:
"a)... Pripremati se da bi u danima sloma mogli izvršiti ove akcije...
b) omeđiti 'de facto' srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj.
v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim
elementom.
g) izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske
državne zajednice.
d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u
ovoj fazi...".
U "Instrukciji" od 20. XII. 1941. o organizaciji, ciljevima i uporabi četničkih postrojbi D.
Mihailović, koji je unaprijeđen u čin generala i ubrzo će postati ministrom vojske emigrantske
vlade, otklanja sve dvojbe. Po njemu cilj borbe četničkog pokreta na čelu s kraljem Petrom je i:
"... Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije,
Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke..."
"... Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata..."
"... Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i
Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog
i katoličkog življa..."
Uz to je kažnjavanje svih "ustaša i muslimana" i krivaca "za našu aprilsku katastrofu" 1941., što su
opet poglavito Hrvati i muslimani, te naseljavanje Crnogoraca u očišćena područja, a za osiguranje
svega toga potrebno je osnivanje jednog "političkog tela". Kako se to prenosilo i obrazlagalo na
terenu pokazuje i pismo zapovjednika Ozrenskog četničkog korpusa upućeno 13. II. 1943.
zapovjedniku Zeničkog vojno-četničkog odreda. Tu se uz iznošenje ciljeva četničkog poretka prema
Dražinoj "Instrukciji" kaže i sljedeće: "... Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i
neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vodstvom velikog vožda Karađorđa. Srbija je
bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršale su muslimanske
munare, a pred džamijama su Turci vršili svoja smrdljiva pranja kako što i sada rade u srpskoj Bosni
i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A plođite danas
kroz Srbiju. Nigdje nećete naši niti jednoga Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednoga
njihovog g roba (mezgara) nijednog šiljka (nišana)...". "... To je najbolji dokaz i najveće jamstvo da
ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi, i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih
zemalja. Nijedan musliman neće među nama ostati... Seljake i ostali svijet sitni preselićemo u
Tursku. Naša Vlada u Londonu posredstvom Engleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da
postigne u tom smislu pristanak Turske vlade (pa je o tome Čerčil govorio u Ankari s g. Inenijem).
Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i
sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svjet i isto tako sitni radni svijet poštediti i
od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje. Eto to su
ciljevi naše velike borbe i kad dođe odsudan čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekim
djelovima naše otadžbine i ostvarili..." Ovaj dokument najneposrednije ukazuje na izvore četničkog
zločina genocida nad Hrvatima i muslimanima, koji vuče korijene još od stvaranja srpske
nacionalne države i njezine ekspanzionističke politike. Mihaljević ide dalje od Moljevića u svezi
teritorija te traži za veliku Srbiju više od 90% teritorija Nezavisne Države Hrvatske, na kojemu je
tada živjelo više od 2.500.000 katolika i više od 800.000 muslimana, koji su činili oko 70%
ukupnog pučanstva na tome području, dok su Srbi tvorili blizu 30% pučanstva. Kao što vidimo iz
Dražine "Instrukcije" svi ti Hrvati, Muslimani i ostali nesrbi bi s toga područja morali nestati, bilo
tijekom rata ili neposredno nakon njega. Hrvatima se prepuštalo tek oko 10% tadašnjeg teritorija od
Karlovca, preko Zagreba do Varaždina i oko 1/5 pučanstva Nezavisne Države Hrvatske. Ovdje treba
ukazati na još dva izuzetno značajna, smišljena oblika indirektnog četničkog zločina, a to su pljačka
i prisilni prijelazi katolika i muslimana na srpsku pravoslavnu vjeru. Pljačka je imala stravične
razmjere i često bila jedna od glavnih motiva pokretanja četnika za akcije. Ona se najviše
prakticirala za vrijeme vojnih aktivnosti četničkih postrojbi, ali činila se i u svim mogućim
prilikama. Imala je za posljedicu izazivanje gladi i smrti u područjima kroz koje su četnici prošli, te
masovni egzodus pučanstva, a što je i bio glavni četnički cilj. Prisilnim prijelazima na srpskopravoslavnu
vjeru nastojalo se žrtve još više poniziti i kod njih uništiti onu najdublju nit koja ih
veže s hrvatskom, odnosno muslimanskom narodnošću. [5] Uz navedeno u srpskom narodu
susrećem posebnu mržnju na sve što imaju Hrvati i u svojoj slijepoj mržnji oni bi htjeli sve to
uništiti. Nikako da nam oproste što imamo, recimo lijepi Dubrovnik, azurno more, europski Zagreb,
prelijepe doline i brda... i što nam pripada mediteranska kultura, koja je bitno katolička i
zapadnjačka i koja je posve različita od stare srpske bizantske kulture.
3. Č i nj e n i c e
Srpski ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički i politički organizirani najpoznatiji i
najistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako ni
Nezavisne Države Hravatske. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni smatrali da
gotovo 90% teritorija NDH (u maksimalnom programu) predstavlja područja tzv. "Srpske zemlje"
(uključujući tu cijelo područje današnje Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje
Republike Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila u sastavu srpske države i što
u njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu pučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu
ući samo u sastav tzv. "Homogene ili Velike Srbije", kako su je nazivali u dokumentima. Glavni
preduvjet za to je rušenje NDH i čišćenje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako
bi ih potom uključili u Veliku Srbiju. To je jedan od razloga što, neposredno nakon proglašenja
NDH, nailazimo i na prva masovnija ubojstva hrvatskog i muslimanskog pučanstva od strane
četnika, te paljenje većeg broja kuća i cijelih sela u nekim područjima NDH. Čim se rodila
Nezavisna Država Hrvatska četnici su je pokušali ubiti! To ubijanje može se podijeliti u četiri etape:
Prvo razdoblje (10. travnja 1941 . - veljača 1942.), drugo razdoblje (kolovoz-listopad 1942.), treće
razdoblje (siječanj-ožujak 1943.) i četvrto razdoblje travanj 1944. do konca travnja 1945. Tako
primjerice, četnički odjeli, koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije i bili
namijenjeni za "specijalne akcije" - specijalci odmah 10. Travnja napali su, kao je rečeno selaoko
Čapljine. U Gabeli su 11. travnja 1941. Ubili Jakova Pervana (30 godine), Pavu Mrvalja (17), te
Peru Dragovića i Iliju Rozića (45), Anicu Vego (30). Kad su se mještani vratili u selo, u naručju
ubijene Anice našli su kako dijete siše mrtvu majku. To je bila mala Jelena rođena1940. godine.
Pojedini zapovjednici četnici, pri povlačenju kraj Dervente 11.- 13. travnja 1941. ubili su 17 civila
Hrvata, od kojih je i 5 žena; 11. IV. u Siveriću ubili sve tri Hrvatice, od kojih je 1 djevojčica; 9. i
28.-29. IV. kraj Bjelovara ubijena 3 civila Hrvata a 1 ranjen; od 13. do 15. IV. kraj Čapljine ubijeno
20 Hrvata i 5 Muslimana i zapaljeno 40 kuća; kraj Mostara 15. IV. ubijeno je 5 civila Hrvata, od
kojih jedna žena, i zapaljena sela Cim i Ilići, nastanjena Hrvatima, a takvih ubojstava bilo je u još
nekim mjestima, kao početak i nagovještaj onoga što će ubrzo uslijediti.
Nakon prvoga šoka, uslijed okupacije i razbijanja Jugoslavije te stvaranja Nezavisne Države
Hrvatske, četnici su u BiH i Hrvatskoj počeli, najčešće u suradnji i zajedno s komunistima, raditi na
organiziranju oružanog ustanka Srba protiv hrvatske države kao takve, u ovom slučaju ustaške
NDH, a pozivajući se na tradicije iz srpske prošlosti. Tako je već 30. travnja 1941. Stevan Moljević,
jedan od glavnih četničkih ideologa i rukovoditelja u zemlji, izradio projekt: "Homogena Srbija" u
kojem iznosi četnički program o granicama, društvenom ustroju i vanjskoj politici "Velike Srbije" u
obnovljenoj Jugoslaviji nekoliko mjeseci prije nego što će biti osnovan logor Jasenovac. Po tome
projektu se "... Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu
Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive...". To je značilo uključenje u
tu Srbiju Bosne i Hercegovine u cjelini i većeg dijela Hrvatske, što je kartografski iskazano u
posebnom promidžbenom letku, koji je uz prigodan tekst na terenu, i to "preseljenjem i izmenom
žiteljstva" ali i čišćenjem. I u istočnoj Hercegovini po partizanskim dokumentima izvršeni su
pokolji civilnog pučanstva od ustanika, uz pripomoć onih iz Crne Gore, i to u Avtovcu 28. VI. 1941.
zaklano 47 Muslimana, u Berkovićima (Dabru) 28. VIII. zaklano preko 300 Muslimana, uglavnom
žena i djece, koji su bačeni u jame, većinom jamu "Čavkaricu". Po dokumentima vlasti NDH taj je
broj višestruko veći. Stradao je i dio Hrvata, dok su iz cijele istočne Hercegovine potekle kolone
izbjeglica u susjedne gradove, poglavito Čapljinu, Mostar te Dubrovnik. Mnoge kuće i sela su
nakon pljačke spaljena. I u istočnoj Bosni, gdje se od početka ustanka pojavljuju četnički odredi,
osnovani i pomagani od onih iz Srbije, zabilježeni su prvi pokolji muslimanskog pučanstva u
Međeđi i Koraju, u listopadu i studenom 1941. s nekoliko stotina zaklanih i ubijenih. Od 29. VIII.
do 4. IX. 1942. grupa od oko 1.000 istočnohercegovačkih četnika je za vrijeme talijanske vojne
operacije "Albia" protiv partizana na Biokovu izvršila masovnu pljačku, palež i zločine nad
tamošnjim civilnim hrvatskim pučanstvom. Tako je samo na području velike župe Cetine (u
mjestima Rašćani, Župa (biokovska), Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160
Hrvata među kojima i tri svećenika: Ivan Josip Braenović, kojemu su odsjekli glavu, i Ladislav
Ivanković. Baćović je 5. IX. 1942. o toj kazneno ekspediciji izvijestio D. Mihailovića da su četnici
pobili više od "1 .000 ustaša", a da sami nisu imali "ni jednog mrtvog i ranjenog" da su na tome
putu od Ljubuškog do Vrgorca "oderali živa tri katolička sveštenika" ubijali "sve muškarce od 15
godina na više", te da "17 sela je potpuno spaljeno" nakon čega su južno od Makarske s pjesmom i
srpskom zastavom "došli na obalu našeg Jadrana gde su na obali poboli našu zastavu". Od svibnja
do rujna 1942. u istočnoj su Hercegovini četnici, na osnovi sporazuma s Talijanima, preuzeli vlast,
osim gradova, te pobili nekoliko stotina Hrvata i Muslimana, nakon čega je uslijedilo masovno
iseljavanje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s lijeve obale Neretve. U ovom periodu taj egzodus
je bio većinom s područja stolačkog kotara na kojemu od "oko 28.000 katolika i muslimana", osim
nekoliko obitelji u samom Stocu nije ostao ni jedan Hrvat i Musliman, kaže se u jednom četničkom
dokumentu. U tijeku talijanske vojne operacije protiv partizana na prozorskom području u listopadu
1942., četnici su najprije na mostarskom području ubili oko 200 Hrvata i Muslimana, a zatim na
prozorskom ubili, zaklali, bacili u vodu ili jamu 1.7I6 ljudi, od kojih su 340 bili Muslimani, a ostalo
Hrvati civili, dok su u povratku u konjičkom kotaru ubili dvadesetak Hrvata, opljačkavši kuće i sela
i mnoge zapalivši. Baćović je brzojavom 23. X. 1942. izvijestio D. Mihailovića: "U operacijama
Prozor zaklano je preko 2 000 Šokaca i Muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni".
U rujnu (9.) delegacija Hrvata iz duvanjskog kraja predvođena fra Mijom Čujićem posjetila je
Poglavanika i čula slijedeće riječi: "Budite osvjedočeni, da čitav hrvatski narod gleda uvijek na vaš
kraj kao stare slave, kao kraj, gdje se hrvatska državnost pred više od tisuću godina izrazila u
najjačoj mjeri, gdje je pred tisuću godina hrvatski narod dao dokaza, da je narod, da je sposoban, da
je državotvoran i da je bi kadar stvoriti svoju onda moćnu i jaku državu, kad mnogi drugi narodi
svoje države nisu imali, niti su živjeli sređenim i u uređenim prilikama. Vi ste danas na tom mjestu
svjedodžba, da je tako nekad bilo. Da ste izdržali na tom tlu, dokazali ste, da se hrvatski narod ne će
i ne može nikada uništiti i da će se hrvatski narod, obnovivši sada, a pogotovo nakon toliko stoljeća
svoju Nezavisnu Državu, kao takav držati i da će svoju domovinu i svoju državu urediti u
duhovnom i materijalnom pogledu. U materijalnom da se osigura svakome kruh, a u duhovnom
pogledu, da kroči naprijed i još više, jednako usporedo s ostalim kulturnim i civiliziranim
narodima." [6] Ni Srbi i u Hercegovini nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, nego su se od nje
odmetnuli i ustrojili četničke brigade koje su činile veliko zlo hrvatskom narodu.
Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom
Drugoga svjetskoga rata (1941 .-1945.) nisu bili slučajni, već su planirani i bili sastavnim dijelom
vojnih i političkih ciljeva četničkog pokreta. Oni imaju izvorište u shvaćanjima velikosrpskih
nacionalista i ekspanzionista kojih je četnički pokret tijekom rata bio najekstremniji,
najorganiziraniji i najoperativniji dio. Po njima su i izvan Srbije okolna nacionalna i povijesna
područja drugih naroda srpska, jer u njima ima Srba, bez obzira na broj, ali i ona gdje ih nema a
Srbi ih iz geostrateških ili drugih razloga smatraju srpskima. Tako su Bosnu i Hercegovinu u cjelini
i najveći dio današnje Republike Hrvatske smatrali srpskim, i nastojali ih "očistiti" zločinima
genocida od tamošnjih Hrvata i Muslimana, većinskog pučanstva, i uključiti u srpsku etnički čistu
državu "Veliku Srbiju". Ova svoja genocidna shvaćanja četnici su iskazali u svim prigodama
brojnim dokumentima, zemljovidima, govorima, izjavama i praksom uoči i tijekom, a na žalost i
nakon Drugoga svjetskoga rata. Tijekom toga rata oni su s osloncem i pod okriljem najprije
talijanskog, a potom i njemačkog okupatora, te podršku izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije
kao i V. Britanije i SAD-a, pokušali, putem četničkih postrojbi, ostvariti svoje genocidne planove.
[7]
O pojedinim stradanjima katoličkog pučanstva u franjevačkim župama u Hercegovini između 11.
travnja 1941. i prosinca 1944. napisao sam na temelju franjevačkih izvješća posebnu knjigu o tim
stradanjima. Međutim, godina 1945. Sa svim svojim tragedijama i silama pakla i smrti zavrjeđuje
daljnja istraživanja i pisanja pojedinih studija koje će prethoditi argumentiranoj knjizi.
Na bleiburškom polju 15. svibnja našlo se oko 300.000 hrvatskih vojnika. Ta vojska, iz razumljivih
razloga, nije željela da se preda partizanima. Što više ona je bila spremna da u slučaju neuspjeha
pregovora nastavi borbu. Milan Basta je reagirao na navedenu statistiku za koju priznaje da je iznio
sumnju da ne može biti više od 30.000 ljudi i nadoda je da je tada stvarno vjerovao da ih nema više,
međutim, tek kasnije se dokazalo da je u toj posljednjoj grupaciji bilo oko 100.000 hrvatskih
vojnika, ne računajući četnike, ni one koje su partizani zarobili, niti civilne izbjeglice.[8] Na
bleiburškom polju se 15. svibnja 1945. godine predala najveća skupina pripadnika hrvatskih
oružanih snaga, civilnih vlasti i civila. Prema izvješću partizanskih jedinica koje su vojno djelovale
u Koruškoj, samo na Bleiburgu 15. i 16. svibnja 1945. Predalo se Jugoslavenskoj amriji ili je
izručeno (do 22. svibnja) 95.100 pripadnika hrvatskih oružanih snaga (bez civila!). Bleiburg nije bio
jedino mjesto predaje i razoružanja, ni jedina polazna točka Križnog puta. Postojale su i druge
izbjegličke kolone koje su se predale jedinicama Jugoslavenske armije u Sloveniji i drugdje na
području Hrvatske i Herceg-Bosne.[9] Prihvaćanje i zarobljavanje hrvatskog naroda, te danji
postupci prema njima naziru se iz kasnije napisanih riječi spomenutog politkomesara Milana Baste:
sprovesti natrag u Jugoslaviju masu zarobljenika znao sam da se sporazumi mogu katkad i
prekršiti... Sve dok neprijateljska soldateska ne bude razoružana i dok se cjelokupna ne nađe na
našem području, ne možemo biti sigurni u željeni ishod pregovora. Već su partizani imali plan što
učiniti sa Hrvatima[10].
Izručenja su obavljena po instrukcijama dviju savezničkih država, a službeno nitko od hrvatskih
zatočenika nije smio biti predan mimo svoje volje, osim pojedinaca koji su bili opterećeni za ratne
zločine i koji su se morali podvrgnuti detaljnoj istrazi. Istina je da je Britanija simpatizirala Srbiju
nauštrb otvorenog pokazivanja neprijateljstva prema Hrvatskoj. A ako su neki Hrvati tada
kolaborirali s nacistima, apsurdno je da današnji hrvatski narod ima za to takvu odgovornost. Zar bi
Britanija trebala snositi odgovornost za Staljinove zločine samo zato što je bila Staljinov saveznik u
vrijeme Drugog svjetskog rata? [11]
Bilo je zarobljavanja i ubijanja hrvatskog pučanstva i na raznim drugim stranama. Tako vrlo
ilustrativno svjedoče partijski i partizanski podaci da se u logorima kotara Split, Knin, Rijeka,
Karlovac, Zagreb i Bjelovar 14. svibnja 1945. nalazilo 77.047 zarobljenika, da se po Zagrebu 17.
svibnja širila vijest da je u Zagrebu OZNA ubila 7.000 ljudi itd. Stradanja zarobljenika trajala su do
2. kolovoza 1945. kad je donesena amnestija za zarobljenike koji nisu počinili neke zločine.
Šokantna su svjedočanstva onih koji su prošli i preživjeli križni put na povratku iz Bleiburga tog
krvavog svibnja 1945., a objavljivani u Hrvatskom tjedniku od svibnja 1991. godine. Kroz cijelo to
vrijeme partizani, a posebno popartizanjeni četnici su danima i mjesecima mahnitom upornošću
ubijali Hrvate i rušili sve što je hrvatsko. Ja se čemerne duše pitam: Bože, kakvi su to ljudi? Je li
moguće da toliko divlje i rušilačke strasti može prebivati u ljudskom biću? I nad sumanutim
postupcima često sam u svojoj nemoći i zgranutosti postavljao kojekakva pitanja: Kako se ti
pomahnitali srpski zločinci već sami nad sobom ne zgade? Kako im već ne dojadi bez prestanka
udarati po hrvatskim naseljima i gradovima i ubijati te dobre ljude? Je li to bila ona sumanuta
mržnja koja im govori: poruši sve što je hrvatsko i to najprije ono što je najvrednije i najsvetije i što
ih pokazuje kao drevan, kulturan i civiliziran narod. Poruši sve, bez milosti. Poruši samom zato što
je to katoličko i hrvatsko, a ne srpsko, jer kako oni smiju imati nešto što mi nemamo?
I z d a j n i c i
U svibnju 1943. Staljin je raspustio Kominternu. Ta centrala je sada dokinuta, a preporučuje se
nacionalnim komunističkim organizacijama da nastave sa svojim radom same za se. Koji je uzrok
ovom raspuštanju najvažnije komunističke organizacije ne zna se, ali izgleda, zapisao je urednik
Kršćanske obitelji, da je to samo trik ili lug u oči onima, koji se bore protiv komunizma. Europa ne
može svoj život i svoju bit smatrati osiguranima dok nije slomila boljševizam kao kontinentalna
opasnost. Još konkretnije: "Osim španjolskog samo je još u Europi hrvatski narod na svojoj grbači i
na živom tijelu svog narodnog bića osjetio svu pogubnost boljševizma; po nalogu uništavanja svih
vrednota dragih čovjeku, upravo je naša zemlja bila svjedokom bolnih događaja koji boljševizam i
njegove vlastodršce pokazuje u pravom svijetlu. Tisuće zaklane djece, silovanih, ubijanih i
iznakaženih muževa, na tisuće popaljenih hrvatskih sela i uništene djedovskih ognjišta... pokazali su
hrvatskom narodu kakvu mu slobodu spremaju... vlastodršci u Moskvi i njihovi plaćenici u
domovini". [12] Titovi partizani nazivali su područja, koja bi okupirali i zauzeli, 'oslobođeni
teritorij', a sebe 'osloboditelji'. Njihov pozdrav na mitinzima i u drugim službenim prigodama bio je:
'smrt fašizmu - sloboda narodu'. Ti su 'oslobodioci' u svojim 'oslobodilačkim' pothvatima činili
stravične zločine na hrvatskim prostorima. Oni su ubili brojne hrvatske civile. Ti zločinci bili su
pretežno srbijanski, hercegovački i crnogorski četnici, koji su se uvukli u partizane. Vijesti o
zločinima partizna - ili Jugoslavenske armije djelovali su krajnje zastrašujuće. Zbog toga su se
Hrvati povlačili s ustaškim i domobranskim postrojbma dalje prema Zapadu. Rat je završen 9.
svibnja 1945. Po međunarodnom, ratnom i Božjem pravu mukama je kraj. Ali, što to znači za
krvnike čija je žeđ za zatiranjem i uništenjem jača od svih ljudskih i Božjih zakona. Kao da im je to
i bio jedini, ili bar osnovni cilj - nezajažljiva žeđ osvete stoljećima nataložene mizantropije prema
hrvatskom biću. Ova nepregledna kolona nesretnika će to uskoro najbolje osjetiti u svoj njenoj
pomami, i samo zato što su Hrvati i što su htjeli svoju državu. Ne bilo kakvu, nego jednostavno
svoju, samostalnu i nezavisnu državu- svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nju su stoljećima sanjali,
htjeli i željeli. Za nju su živjeli, borili se i ginuli. I, bez obzira na kratak vijek postojanja (4 godine i
24 dana) i njen žalostan i krvav završetak, živjet će u srcima hrvatskih naraštaja da bi nakon 45
godina doživjela svoje uznesenje.
Na Bleiburško polje slijeva se rijeka izbjeglica i hrvatskih vojnika. Dočekuju ih engleski vojnici i
svrstavaju u grupe. Razoružavaju vojnike "jer će im oni pružiti zaštitu". Imaju povjerenja, ta rat je
završen, Englezi su kulturan narod - zaštitit će ih od komunističke pomame. Istog dana započeli su
pregovori i nastavljeni 15. svibnja 1945. godine u tamošnjem dvorcu grofova Turna, kad je iz
Klagenfurta u Bleiburg stigao zapovjednik 38. Irske pješadijske brigade Patrik Scott čije su
postrojbe onemogućile dalje napredovanje hrvatskoj izbjegličkoj koloni. No desilo se ono što nitko
nije očekivao. Engleski časnici su na prevaru razoružali hrvatsku vojsku, bez vojničkog poraza.
Obećana zaštita je bio trik da se vojska preda bez borbe. Nakon predaje i odlaganja oružja, goloruku
vojsku, zajedno s civilnim pučanstvom, kojemu su uskratili azil, što se kosi s osnovnim normama
građanskog i vojnog morala, Englezi su izručili u krvi ogrezlim progoniteljima. Zarobljavanje
hrvatske izbjegličke kolone na Bleiburškom polju trajalo je 15. svibnja, te u noći 15./16. i 16.
svibnja. Od Bleiburga kolone su usmjeravali prema Dravogradu i prema Slovenjgracu. U
Dravogradu je masakrirano između 50.000 i 70.000 Hrvata. U Mariboru je iskopana grobnicu u
duljini od 3.000 metara u u njoj zasuto između 40.000 i 70.000 Hrvata. Nakon višegodišnjeg
istraživanja prof. dr. Mate Šimundić je prikupio podatke i napisao da je u Sloveniji u poratna dva
mjeseca 1945. pobijeno oko 125.000 Hrvata. Broj je veoma visok, ali se ne smije smetnuti s uma,
da se onda srbokomunističkomu neoprijatelju pružila veoma pogodna prilika ukloniti sa Zemljina
lica visoko postotak hrvatskog naroda. I on je to učinio.[13] Od Maribora su zarobljenici upućivani
u kolone marševa smrti u više smjerova. Preživjeli su stigli sve do grčke granice (Đevđellje).
Nikolaju Tolstoju posrećilo se ući u Engleske arhive. Tu je pronašao brojne dokumente koji se
odnose i na repatrijaciju hrvatskog naroda od strane Engleza. Evo što kažu dokumenti: svjedočenja
o Bleiburgu i Križnom putu ima na stotine. Koristeći se rezultatima Nikolaya Tolstoja do kojih je
došao na temelju prvorazrednih dokumenata u Engleskom arhivu želim skrenuti pažnju na jedan
aspekt šireg događaja, koji do danas ostaje čudna, kobna tajna. Odluka britanskih vojnih krugova da
predaju Hrvate, kako bi bili zaklani, nije se nikad mogla objasniti. "To je zagonetka koju istražujem,
piše Tolstoj, nepunih dvadeset godina i još sam uvijek u nemogućnosti dati zadovoljavajuće
objašnjenje. To uključuje i prikaz u mojoj knjizi Ministar i masakri (1986.), i interesantnu verziju
koja se pojavljuje u izvješću britanske vlade pod naslovom Povratak iz Austrije 1945. godine
(1990.). Događaji u Bleiburgu mogu se jednostavno objasniti. U prvoj polovici svibnja 1945.
godine, dok se završavao rat u Jugoslaviji, ljudi iz svih etničkih grupa u Jugoslaviji bježali su preko
Karavanki i rijeke Drave očajnički se pokušavajući predati Britancima. Ono što su prvenstveno
tražili bila je zaštita od partizanskih komunista. Iza jugoslavenskih borbenih linija događali su se
neviđeni masakri i svi su oni, bez obzira čijoj su strani u tijeku rata pripadali, očekivali kobnu
sudbinu u slučaju uhićenja. Nedugo poslije ponoći, 13. svibnja, središnji ured britanskog 5. korpusa
ocijenio je: "... da se predalo oko 300 000 ratnih zatočenika, osoblja i izbjeglica u dijelu pod
nadzorom Korpusa, dok se daljnjih 600 000 kretalo iz Jugoslavije sjeverno, u smjeru Austrije.
Poduzimam sve potrebne korake kako bi se spriječilo njihovo kretanje po cestama, ali to ih neće
potpuno spriječiti, jer nemaju dovoljno hrane i maltretirani su. Ako se toliki broj ljudi stvarno
pojavi, situacija u svezi hrane i dovoljnog broja stražara postat će kritična." Navedenih 600 000
činile su vojne formacije hrvatskih domobrana i ustaša, kao i veliki broj civilnih izbjeglica. Do 15.
svibnja, hrvatski konvoj je stigao do livada južno od Bleiburga u južnoj Karintiji, gdje su se
nekoliko dana prije utaborili, u bleiburškom dvorcu s pogledom na grad, vojnici britanske 38.
pješačke brigade. Hrvatski zapovjednik general Ivo Herenčić i prevoditelj Danijel Crljen dovezli su
se u dvorac gdje su zatim, s brigadirom Patrickom Scottom, nastojali pregovarati o predaji. No,
ubrzo se pojavio jugoslavenski partizan Milan Basta koji je insistirao da se pridruži razgovorima.
Basta i Scott su brzo odlučili prisiliti generala Herenčića da sve Hrvate pod svojim zapovjedništvom
preda jugoslavenskim snagama. Scott je vrlo jasno naglasio generalu Herenčiću da ni u kojem
slučaju neće dopustiti egzodus Hrvata još sjevernije u Austriju, koja je bila okupirana od strane
Britanaca, nego će upotrijebiti svu silu kako bi pomogao Basti u njegovim namjerama da zarobi
Hrvate. Nakon žestokih svađa, general Herenčić nevoljko je pristao na predaju. General Basta
uvjerio je brigadira Scotta da će se sa svima, koji se vrate u Jugoslaviju, postupati ljudski i da se
Hrvati nemaju čega bojati. Scott je o tome izvijestio svoje nadređene. Je li on sam u to vjerovao, to
je druga stvar. U međuvremenu, na poljima prema jugu, izvan vidika bleiburškog dvorca, velika
masa ljudi bila je u stanju užasa i zbunjenosti a činili su prethodnicu jednog cijelog naroda u bijegu.
Alexander je 15. svibnja okupio glavne zapovjednike i rekao: "Oko 600 000 njemačkih i hrvatskih
postrojbi vojne grupe 'E' kreće se prema Klagenfurtu. Tijekom sljedećih 24 sata pogrješno se mislilo
da se taj ogroman broj Hrvata predao 5. korpusu u Austriji i AFHQ (Glavni ured snaga savezničkih)
je morao odrediti što činiti sa zarobljenicima". Aleksander je shvatio da je broj izbjeglica mnogo
veći od britanskih snaga koje su se nalazile na tom teritoriju - oko 25 000 vojnika, i zato je 16.
svibnja izdao nalog zrakoplovnom vice-admiralu Leeju, svom vojnom izaslaniku koji se nalazio u
Titovom glavnom uredu: Komandant savezničkih postrojbi u Austriji javlja da se oko 200 000
Jugoslavena koji su služili njemačkim snagama predalo njemu u ruke. Željeli bismo odmah vratiti te
ljude snagama maršala Tita, pa bismo zamolili maršala Tita ako bi mogao instruirati svoje
komandante da ih se prihvati i ugovoriti sa GOC 5. korpusom najbolji način da se izvrši
primopredaja na austrijskoj granici, južno od Klagenfurta i da ih se vrati u Jugoslaviju. Nakon
nekoliko dana oglasio se Tito i zahvalio Feldmaršalu, ali su Hrvati u to vrijeme bili nadomak
jugoslavenskom diktatoru. Dokazi mogućih reakcija britanske vojske postoje u rokovniku kapetana
Nigela Nicolsona, djelatnika Špijunskog odjela 1. gardijske brigade. Rano navečer, 19. svibnja tri
stražara su izvijestila: "100 000 Hrvata su upravo stigla u Ferlach. 3 GG-a (grenadier stražari) su
naredila da se obavijeste svi Titovi ljudi u okolici i da se Hrvate nipošto ne pusti preko mosta". Pola
sata kasnije, tek što je prvi nalog ušao u glavni ured 6. oklopne divizije, stiže i drugi nalog: "NE
pucati na Hrvate pokušaju li prijeći most (ako su u pratnji žena i djece)."
Takve su bile okolnosti u kojima je došlo do zarobljavanja oko 500 000 i više Hrvata koji su bježali
od komunista bojeći se za svoj život. Predaja Hrvata u Bleiburgu zbila se 15. svibnja 1945. godine.
Kao što ratni dnevnici opisuju, ono što je pokolebalo Komandu savezničkih snaga, bio je ogroman
broj postrojba u zbjegu i izbjeglica koji su bježali prema Karintiji u vrijeme kada je 5. korpus tek
stigao u regiju, i u vrijeme kada je odnos sa Titom bio nesiguran. Takva je bila situacija sredinom
svibnja. Ali, od 15. svibnja nadalje, politika 5. korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se
promijenila, od politike u skladu sa ratnim zakonima i zakonima ljudske prirode, do surađivanja i
podrške jugoslavenskom komunističkom režimu. U tijeku trećeg tjedna uređeno je da se svi Hrvati,
koji su bili u zarobljeništvu 5. korpusa, predaju Titu; kako bi on svoju genocidu politiku mogao
prenijeti i na one koji su mislili da su konačno sigurni. Kada se uzme u obzir Titov stav prema
hrvatskoj državi u ratu (Nezavisna Država Hrvatska), užasan način ophođenja njegovih postrojba u
britanskoj zoni u Austriji, vrlo je teško vjerovati da oni koji su uredili povratak Hrvata u Jugoslaviju
nisu znali kakva im sudbina prijeti. 13. svibnja, ratni dnevnik 1. gardijske brigade izvješćuje:
"Slovenci i Srbi su pretežito koncentrirani u zatvoru Viktring. Nitko od njih ne može biti vraćen
natrag, osim u sigurnu smrt koja im prijeti od strane Tita".
Ako je to sudbina koju su očekivali Slovenci i Srbi, koliko bi gore bilo Hrvatima! Partizani su
učinili vrlo malo da bi zataškali svoj apetit za krvavom osvetom. Dok su ih britanske snage silom
zadržavale, oni su više puta pokušali ubiti zatvorenike logora Viktring, južno od Klagenfurta. Dana
25. svibnja kapetan Nicolson zabilježio je u svojem rokovniku: "Još 100 Hrvata... je već na putu
vlakom za Jugoslaviju - en route za klaonicu...Ta je informacija prispjela od Titovog časnika koji je
zadužen za zatrpavanje jame u Maria Elend."
U svom dnevniku, kojeg je vjerojatno nadopunio sljedećeg dana, Macmillan opširnije navodi teme
koje je potaknuo Keightley: "Da zbrka postane još veća, na tisuće tzv. ustaša i četnika, većinom sa
ženama i djecom, panično bježe pred Jugoslavenima koji napreduju. Ovi nazivi, ustaše i četnici,
pokrivaju sve, od gerilskih snaga organiziranih i naoružanih od strane Nijemaca, koje su se sastojale
od Slovenaca, Hrvata i Srba, da bi se borili protiv Tita, do običnih ljudi koje su partizani prozvali
nacistima i fašistima samo zato što su bili katolici ili konzervativni u politici, pa se nisu slagali sa
revolucionarnim komunizmom. (To je vrlo jednostavna formula, koja, u nešto modificiranoj formi,
primjećujem, uzima maha u engleskoj politici.)" Kad je Macmillan stigao, izvještaj je, u cijelosti,
pokrivao sve antikomunističke Jugoslavene koji je 5. korpus zadržao kod Viktringa i na drugim
mjestima.
1. "Četničke" slovenske postrojbe, "gerilce koje su Nijemci naoružali i uzdržavali... za borbu protiv
Tita": tj. slovenski domobrani.
2. Hrvatske sile, krivo razvrstane "en bloc" kao tzv. ustaše, ustvari pretežito "gerilci koje su Nijemci
naoružali i uzdržavali", za borbu protiv Tita" tj. hrvatski domobrani.
3. "Četnički" Srbi: tj. anti-Titove srpske formacije pod vodstvom generala Mihailovića i generala
Nedića. Prve tri grupe bile su uglavnom praćene ženama i djecom.
4. Rimokatoličke i konzervativne elemente koji su ostali bez naklonosti prema revolucionarnom
komunizmu: tj. civili iz različitih etničkih grupa u Jugoslaviji, koji su imali razloga bojati se
preuzimanja vlasti od strane komunista.
Po svoj prilici se zbog sukoba između SAD-a i britanskih političkih savjetnika, Robertson trebao
obratiti Macmillanu zbog potvrde smjernica koje je sada prihvatio. U 4,36 tog popodneva (14-og)
Robertson je odaslao naredbu 8. armiji da se dalje proslijedi Keightyju, kojom se tražila brza
predaja "Rusa" (tj. Kozaka) i zaključio s ovim uputstvom: "Svo osoblje za koje je utvrđena
jugoslavenska nacionalnost, a koje je služilo njemačkim snagama, treba razoružati i predati
jugoslavenskim snagama". Kopije su poslane Alexanderovom šefu Glavnog stožera, generalu
Morganu, koji se upravo spremao otići na dužu misiju u sjevernu Italiju i Austriju, kao i Macmillan.
Neizbježno je da je Robertson uskratio uputstva njegovoj naredbi od 14. svibnja, za čiju je
bezdušnost dobro znao, zapravo je time ismijao Feldmaršalove humane namjere. Možda bi se
moglo upitati, je li takva obmana bila moguća u čvrstom ustrojstvu vojnih stožera. Opće je poznato
da je Alexander bio zapovjednik "bez ljudi" koji je bio sklon tome da veći dio rutinskog posla
prepušta svojim sposobnim počiniteljima. Kako bilo da bilo, srećom postoje potvrđeni dokazi o
opsežnosti obmane koji ukazuju na vještinu kojom je ona provedena.
Tolstoj se prisjeća da je engleski ambasador u Beogradu predložio tri alternative kod predaje ovih
Jugoslavena:
a) da se koriste kao pomoćne postrojbe,
b) da ih se treba predati jugoslavenskoj vojsci i
c) da ih se treba razoružati i smjestiti u izbjegličke logore.
"Ukratko, stoga vjerujemo da su postrojbe koje su u pitanju, a koje se žele predati američkim i
britanskim zapovjednicima u sjeveroistočnoj Italiji, trebaju razoružati i smjestiti u kampove baze
radi ispitivanja; da se onima koji se žele vratiti u Jugoslaviju kao pojedinci to i dopusti, a da se svi
ostali prebace u izbjegličke logore, a one protiv kojih postoji dokaz da su počinili ratni zločin, da ih
se kao takve izruči". Alexanderu nije trebalo uvjeravanja za to, a on je istog tog dana 1 7. svibnja
izdao naredbu, osiguravajući evakuaciju četnika i drugih "odmetnika" jugoslavenskih zatvorenika iz
Austrije u kampove u pozadini sjeverne Italije poznate kao "Okrug 1". Sljedećeg dana je zahvalni
Kirk izvijestio ponovo Ministarstvo: "Vrhovni saveznički zapovjednik (SAC) je izvijestio 8. armiju
i .... 15. armijsku grupu da se infiltriranje četnika i drugih jugoslavenskih odmetnika u područja koja
su okupirale savezničke postrojbe treba tretirati kao razoružane neprijateljske postrojbe i evakuirati
u britanska koncentracijska područja. Računa se na ukupan broj od 35 000 koje AFHQ uzima u
razmatranje za konačan raspored".
l4. svibnja je General Robertson pokazao Kirku plan zapovijedi, po kojoj se tražilo izručenje svih
jugoslavenskih zarobljenika iz Austrije i koju je odobrio Macmillan, Robertson je odbacio Kirkovo
protestiranje i ubrzo nakon toga izdao zloglasnu zapovijed FX 75383 koja bi osigurala, ono što je
on drsko očekivao - vjerojatan masakr Kozaka i Jugoslavena. Međutim, tekst službenog protesta
Amerike od 17. svibnja, uložen u AFHQ u, otkriva da je Kirkov ured imao u svojim rukama ono što
se pretpostavljalo da je primjerak Robertsonove zapovijedi. Kirkov zastupnički ured pripisao je to
brzojavu koji je CAO (Robertson) uputio MACMIS-u, u svezi odluke nekih jugoslavenskih
nacionalista koji su bili predani saveznicima". Ovo upućivanje otkriva način po kojoj je američki
politički savjetnik bio prevaren. "MACMIS" je skraćenica za "Maclean Mission to Tito"
(Macleanova misija Titu), koja je imala bazu u Trstu, za izvještavanje o pokretima Jugoslavena kod
granice o kojima se raspravljalo. Međutim, uistinu sama zapovijed poslana MACMIS-u u svezi
nekih razmještanja jugoslavenskih nacionalista, koji su bili predani saveznicima, nije bila
Robertsova zapovijed FX 75383 od 14. svibnja, nego Alexanderova FX 75902, koja je odredila
povratak 200.000 Hrvata u Jugoslaviju. Budući da je mišljenje da se 200.000 Hrvata predalo
Englezima ubrzo prihvaćeno kao zabuna, drugi signal je efektno postao mrtvim slovom na papiru,
odmah nakon što je bilo signalizirano. Ovim genijalnim načinom Ured je bio prevaren i nagnan da
vjeruje kako je signal koji je Alexanderova zapovijed 17. svibnja efektno poništila isti signal koji je
Robertson pokazao Kirku 14. svibnja. Prema tome, 18. svibnja Kirk je javio američkom
Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed umjesto Robertsonove zapovijedi,
po kojoj, dosljedno, jugoslavenski zarobljenici ne bi bili ugroženi. Vjerojatno je onda sve dobro
izgledalo Kirku i Alexanderu, koji nisu, međutim, znali da prava Robertsonova zapovijed nije bila
eksplicitno zamijenjena. 5. korpus je zadržao zapovijed za opravdanje kasnijem izručenju tisuću
jugoslavenskih nacionalista. Ova Machiavellijeva procedura omogućila je da Robertsonova
zapovijed ostane neaktivna, očekujući reaktiviranje u slučaju potrebe. Toj uroti je bila potrebna
visoka mjera dvoličnosti s posljedicom raspleta koji je ujedno i kompleksan proces. Međutim,
kratki sažetak događaja služit će za razjašnjenje.
13. svibnja. Nakon Macmillanovog posjeta 5. korpusu, on i Keightley, u svojim izvještajima, koji su
inače vrlo detaljni, zanemarili su bilo kakvo upućivanje na desetke tisuća Jugoslavena u zonu
korpusa i izručenju Jugoslavena komunistima.
l4. svibnja. Na Macmillanov poticaj Robertson izdaje zapovijed za izručenje Jugoslavena
komunistima. Kirk je pažljivo izostavljen sa spiska ljudi koji su dobivali na uvid tu važnu
zapovijed.
16. svibnja. Alexanderov zapovjednik, general Morgan, u posjeti 5. korpusu Alexanderu objašnjava
da prisutnost 25.000 Hrvata i 25.000 Slovenaca nameće veliku napetost na izvore (opskrbe) Petog
korpusa. Prema tome, očigledno nije Keightley obavijestio generala o Robertsonovoj zapovijedi,
koja je pružila rješenje tog problema. Prema tome, Alexander traži upute zapovjedništva u svezi
uklanjanja Jugoslavena u Austriji. Još jedanput, nepojmljivo je da bi to učinio da je bio upućen u
postojanje Robertsonove zapovijedi, jer Robertsonova zapovijed je pružila rješenje za Jugoslavene
u Austriji.
17. svibnja. Američki politički savjetnik je prevaren i ostavljen u uvjerenju da je druga zapovijed
zamijenila Robertsonovu zapovijed. U 5. korpusu, Aldington izdaje ovu zapovijed, specificirajući
kategoriju ljudi koji se moraju izručiti pazeći da primjerak zapovijedi ne padne u ruke više
komande. "Svi jugoslavenski nacionalisti, koji su trenutno prisutni u području Korpusa, biti će
predani Titovim snagama što prije. Ovi ljudi će biti odmah razoružani, ali neće biti izvješteni o
njihovom odredištu. Zapovjedništvo, zajedno s jugoslavenskim snagama će koordinirati raspored
predaje. Predaja će trajati duže vremena radi mogućeg problema oko primitka. FMNS će biti
zadužen da prati ljude do određene točke, koju je zapovjedništvo najavilo, gdje će biti predani
Titovim postrojbama". General MeCreery savjetuje Keightleyju: "Dok se na završe sadašnji državni
pregovori s Jugoslavijom, izbjegavat ćete ulazak u bilo kakav potpisani ugovor s jugoslavenskim
zapovjednicima".
18. svibnja. Aldington je primio Alexanderovu zapovijed od prijašnjeg dana: "Četnike i disidentske
Jugoslavene koji infiltriraju područja koja su Saveznici okupirali, treba tretirati kao razoružane
neprijateljske postrojbe i evakuirati britansko područje u Distoneu (Italija). Računajući i jedanaest
tisuća koji su već u Distoneu, vjerujemo da je ukupan broj oko trideset i pet tisuća".
19. svibnja. Unatoč jasnim uvjetima zadnje dvije zapovijedi, Aldington ulazi u pismeni ugovor s
jugoslavenskim pukovnikom Ivanovichom, i obvezuje 5. korpus za predaju svih Jugoslavena u tom
području, posebno spominjujući "četnike i disidentske Jugoslavene", računajući na Robertsonovu
zapovijed za opravdanje njegovog autoriteta.
21. svibnja. Prvi put Alexander saznaje da Robertsonova zapovijed postoji kad general MeCreery
pita je li zapovijed u skladu s politikom AFHQ-a.
Sad je bilo jasno tko je bio glavni "tvorac" ovog smišljenog plana prijevare. Macmillan je bio u
dobrom poslovnom odnosu s Robertsonom. Na primjer, 8. siječnja 1945. napisao je sljedeće u svom
dnevniku: "Volim surađivati s generalom Robertsonom jer je vrlo pametan čovjek". Vjerojatno je na
taj dan, ujutro, pristupio generalu i objasnio problem (kako ga je on vidio) s ruskim i
jugoslavenskim zatvorenicima čiju je predaju primio 5. korpus. Međusobno su donijeli zapovijed
koja je bila poslana 5. Korpusu taj dan, zahtijevajući izručenje jugoslavenskih zatvorenika Titovim
četama, što je bilo izrugivanje politike saveznika. Ovaj potez dobro se tajio od Alexandera. On
dokazuje svoje neznanje u smišljenim planovima s Eisenhowerom i zapovjedništvom, u održavanju
politike saveznika. Povjesničari sve više i više doznaju mjeru Macmillanove neizravnosti i
dvoličnosti i njegovog bestidnog neobaziranja na Alexanderove zastarjele signale FX 75902 od 15.
svibnja za Robertsonovu zapovijed od 14. svibnja što je upravo prijevara koja se sviđa takvom
mozgu. To što je cilj njegove prijevare, gotovo sigurno ubojstvo nekih pedeset tisuća ljudi, samo je
povećalo osjećaj moći, kakav je zahtijevao duboko ukorijenjen osjećaj inferiornosti samog
Macmillana.
Ovdje nemam vremena analizirati kompleksne spletke koje su slijedile onih tjedan dana poslije toga
kad je bila potvrđena sudbina bezazlenih hrvatskih ratnih zatvorenika. Dovoljno je reći da je,
između 19. i 22. svibnja, tisuće Hrvata predano u ruke Titovih izvršitelja, također pomoću prijevare
i laži. Bleiburg i križni put hrvatskog naroda je zločin engleskih vojnih vrhova i partizanskog
komandanta maršala Josipa Broza Tita. Tito je naredio ubijanje hrvatskih civila i razoružanih
hrvatskih domobrana i ustaša, nakon što su ih razoružane predali Englezi partizanima 15.svibnja
1945. Naime deset dana kasnije, točnije 26. svibnja 1945. Tito je javno istakao na mitingu u
Ljubljani: "Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada
stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu; samo manjina izdajica
uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada više neće zuriti u
naše lijepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će kratko vrijeme". [14]
Tek u kolovozu Kirk saznaje da je bio prevaren. 14. kolovoza snuždeno je izvijestio Ministarstvo
vanjskih poslova: "Kad smo primili vaš brzojav 719, 5. kolovoza, poslali smo memorandum višem
savezničkom zapovjedniku u skladu s uputama ministarstva. Danas nas je dozapovjednik
obavijestio da je odluka o izručenju jugoslavenskih nacionalista Titovim četama izvršena na temelju
vojne potrebe, uzevši u obzir uvjete koji su u to vrijeme postojali. Bilo je rečeno da je viši
saveznički zapovjednik primio na znanje našu nesložnost i objasnio da se vladin predstavnik
Engleske složio s tim, ali je ipak viši saveznički zapovjednik izvršio svoju odluku radi uvjeta koji su
onda postojali, s kojima je on bio upoznat bolje nego što je to bilo ministarstvo. Dozapovjednik je
dodao da obzirom na divergentno političko mišljenje, koje je njemu bilo prenešeno od engleskog
vladinog predstavnika i od našeg ureda u toj temi, je viši saveznički zapovjednik zaustavio
premještaj disidentskih četa jer je smatrao da to više nije hitno. Navedeno je da se viši saveznički
zapovjednik, naravno, uvijek savjetuje s političkim savjetnicima, ali mora imati pravo donositi sam
odluku u hitnim slučajevima. Razgovarajući s Alexanderom jutros, rekao nam je da je zadužen
primiti 1,000,000 predanih Nijemaca sredinom svibnja i da se nije mogao toliko zanimati za "anti-
Titove" Jugoslavene, koliko bi želio. Rekli smo da nemamo što dodati memorandumu ali ponovo
smo mu objasnili da je vladin predstavnik Engleske postupao suprotno sporazumu američkog i
britanskog Ministarstva vanjskih poslova". Britanski branitelji masovnih ubojstava su radosno
iskoristili ovo pismo kako bi optužili Alexandera za izvršenje repatrijacije i tako oslobodili,
konzervativna, prvog ministra Macmillana. Takvo tumačenje bilo je ne samo suprotno dokazima,
nego i indirektno pobijeno u Kirkovom objašnjenju. Alexanderovo objašnjenje da obzirom na
divergentno političko mišljenje, koje je njemu bilo prenošeno od engleskog vladinog predstavnika i
od našeg ureda, o toj temi rekavši kako je viši saveznički zapovjednik zaustavio premještaj
disidentskih četa jer je smatrao da to više nije bitno; što se može samo odnositi na Bleiburg,
tragediju 15. svibnja i "Distone zapovijed" od 17. svibnja, koja je zahtijevala evakuaciju
"disidentskih" četnika u Italiji. Bilo je u skladu s Alexanderovim karakterom preuzeti krivnju za
zlodjela njegovih suradnika i podređenih. Kao što se jedan njegov general sjetio: "Kako god
gledate, imalo se puno povjerenja u njega (Alexander) zato što se znalo da će vas uvijek potpomoći
bez obzira što se dogodilo, i ako su se stvari pokvarile, on bi preuzeo puno veću krivnju nego što ju
je imao". U svakom slučaju, valjda je Kirk sada puno bolje upoznat s onim što se stvarno dogodilo.
Razjasnio je koga optužuje za krajnju krivnju za izdaju i masakr: "Rekli smo da nemamo što dodati
memorandumu, ali ponovo smo mu objasnili da je vladin predstavnik Engleske postupao suprotno
sporazumu američkog i britanskog Ministarstva vanjskih poslova". U zapovijedi generala
Robertsona, na koju lord Aldington računa za opravdanje svoje uloge u repatrijaciji Hrvata i ljudi
druge nacionalnosti u svibnju 1945., napisano je bilo sljedeće: "Svi predani vojnici jugoslavenske
nacionalnosti, koji su služili njemačku vojsku, trebaju se razoružati i predati jugoslavenskim
četama". Priznata interpretacija Ženevske konvencije je da uniforma određuje nacionalnu
pripadnost. Ako su Hrvati smatrani pripadnicima njemačke vojske, onda su trebali biti i tretirani kao
njemački ratni zarobljenici. U stvari, Aldington nije pokušao saznati državnu pripadnost ili status
nijedne ruske i jugoslavenske zarobljene čete, već ih je sve dao likvidirati. Za vrijeme suđenja 1
989. u Londonu, lord Aldington i njegov suradnik iz 5. korpusa, 1945., brigadir Tryon-Wilson,
branili su se Tyron-Wilsonovom tvrdnjom da su ubijeni civili bili tretirani kao simpatizeri tadašnje
hrvatske vojske. Namjera te tvrdnje je bila opravdati uključenje civila među hrvatske vojnike koji
su bili izručeni Titovim četama, iako civili nisu bili spomenuti u zapovijedi koju je navodno 5.
korpus izvršio. Iako je taj plan Aldingtonu služio za ostvarenje cilja u to vrijeme, u stvarnosti samo
je pogoršao prekršaj međunarodnog prava. Članak 81. u Ženevskoj konvenciji 1929. g. govori o
tome da civili koji su simpatizeri određene vojske imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici.
Uz pojedine preživjele svjedoke posebice valja navesti poznatu knjigu britanskog povjesničara
ruskog podrijetla Nikolaya Tolstoya The Minister and the Massacres (1986.), koja je izašla i u
hrvatskom prijevodu Ministar i pokolji, u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske (1991.), a uz
njega, tu su i takvi pojedinci kao što je Ivan Meštrović, Bogdan Radica ili Stanko Vujica, provjereni
hrvatski antifašisti demokratskog tipa, koji su svojim iskustvom potvrdili što se dogodilo. Napose je
vrijedno svjedočenje jednoga ordinarnog zločinca koji se zove Simo Dubajić: pobijajući izjave onih
koji posve osporavaju ili minimaliziraju žrtve Bleiburga, on tvrdi kako je tih dana, u Sloveniji, sam
likvidirao trideset tisuća Hrvata, i to po naredbi samoga Josipa Broza. Tvrdnja je sasvim uvjerljiva,
jer tko god je poznavao sistem vladavine u Titovoj državi, ne može ni u snu pretpostaviti, da bi se
ovako krupne stvari mogle događati bez njegova odobrenja, kad se i za puno nevinije poteze moralo
imati njegov blagoslov.
Doduše, reći će netko da nije nigdje pronađen dokument s Brozovim potpisom kojim bi on to
naređivao; ali takve valja upozoriti kako u sustavu vlasti, koji je prakticirala Komunistička partija,
nisu vladala pravna načela pa ni pravne forme. Naredbe su mogle biti davane ne samo usmeno nego
i telefonom, da ne ostane nikakav trag, i one su imale jednaku izvršnu i "pravnu" moć kao pismene
naredbe. Nije li, uostalom, i Bakarić jednom prigodom izjavio, da su oni u ono doba svoga
pobjedničkog pijanstva i međurepubličke granice rješavali telefonom?! Kao da se dijele krumpiri.
[15]
U ljestvicu izravno upletenih u te događaje, uz Harolda Macmillana i lorda Aldingtona koji su bili
uvrštava se i 26 godišnji poručnik-obavještajac Bernard O'Sullivan, koji je sa svojom jedinicom bio
priključen britanskoj Osmoj armiji. On tvrdi da je izručenje pripremao stožer Osme armije.
Zasigurno sam iskorišten na jedan ružan način, jer sam kao uvjereni protivnik hitlerizma i krenuo u
rat da se takvi zločini ne bi više događali. Što je učinio? Meni je bilo nepojmljivo da bi britanska
vojska bez dokazivanje krivnje nekoga poslala u sigurnu smrt. Naredili su Hrvatima da stanu u krug
koji su osvjetljavali kamioni i polože svoje oružje. Hrpetina je bila visoka gotovo dva metra. Titovi
partizani bili su udaljeni nekoliko metara izvan osvijetljenog prostora, ali su i iz daljine bile vidljive
crvene zvijezde na njihovim kapama. Walleška je garda zatim potjerala sve hrvatske vojnike prema
njima. Dalje nisam mogao vidjeti što se događa, ali sam iz daljine čuo mnogo vike i jauka. Oko 23
sata uzeo sam jedan hrvatski motocikl i vratio se u svoj stožer. Ekstradicija me duboko uznemirila,
pa sam idućeg jutra cijeli slučaj prijavio nadređenom časniku. Tek sam iz Ministra i pokolja shvatio
da je 'iza zavjese' bila riječ o prljavoj političkoj igri, koju je životima platilo tisuće nevinih ljudi. Ja
sam desetljećima bio i tužitelj i odvjetnik, tako da mi je jasno što znači poslati nekoga bez suđenja u
smrt. Jako bi me radovalo da istina bude obznanjena i da to doživim.[16]
5. B l e i b u r g
Austrijski je toponim Bleiburg bio, zapravo, desetljećima zabranjen u hrvatskom jeziku. Zamislite
naivnosti: pokolj jednog naroda kao tobože da se u tom narodu nije smio ni spominjati! Ali kako se
je mogao prešućivati kad gotovo i nije bilo obitelji a da nije bila vezana uz Bleiburg, preko nekoga
svoga. Bleiburška tragedija dogodila se nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ona se dogodila
usprkos zapovijedima koje su govorile da se samo dragovoljci mogu izručiti partizanima, čime se
potpuno nepotrebno dokazala pobjednička snaga zapadnog saveza. Jer Bleiburg je nešto strašnije od
svega što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Mislim da je slučaj s Bleiburgom ostao posebno
neosvijetljen baš s tog aspekta zabranjenosti: jugoslavenski vlastodršci su zabranili govoriti o
Bleiburgu, jer su jedino tako mogli žrtve Bleiburga pribrojiti "svojim žrtvama" pa tako (zapravo
veoma uspješno) trgovati tom krvarinom.
Bleiburška tragedija se dogodila usprkos zapovijedima koje su govorile da se samo dragovoljci
mogu izručiti partizanima, čime se potpuno nepotrebno dokazala "pobjednička snaga" zapadnog
saveza. Te činjenice kazuju da je Bleiburg (koji se dogodio po svršetku rata) nešto što je u svojoj
suštini bilo strašnije od svega što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Ili od čega što se dogodilo
u povijesti Engleska još nije uputila nikakvu službenu ispriku hrvatskoj državi zbog onoga što se
dogodilo u Bleiburgu, niti se na bilo kakav način odužila Hrvatima. [17]
Preko 500.000 Hrvata prispjelo je 14. svibnja napokon, prema njihovom uvjerenju do spasonosne
austrijske granice. Je li mukama kraj? Na Bleiburško polje slijeva se rijeka izbjeglica i hrvatskih
vojnika. Dočekuju ih engleski vojnici i svrstavaju u grupe. Razoružavaju vojnike "jer će im oni
pružiti zaštitu". Imaju povjerenja, ta rat je završen, Englezi su kulturan narod - zaštititi će ih od
komunističke pomame.
Napuštajući Hrvatsku i bježeći prema zapadu svi su se nadali da će ih u Austriji prihvatiti
savezničke snage. No, na poljima ispred Bleiburga zaustavila ih je engleska vojska i ubrzo opkolile
postrojbe jugoslavenske armije. Tako su (a bilo je to 15. svibnja 1945.) generali Ivo Herenčić i
Tomislav Servatzy i pukovnik Daniel Crljen kao hrvatski pregovarači otišli u bleiburški dvorac,
gdje ih je primio britanski brigadir general Patrick Scott. Engleski general im je kratko izjavio da
hrvatska vojska mora položiti oružje pred partizanima. Pri tome se pozivao na upute feldmaršala
Alexandra. Pregovarači su generalu Scottu objašnjavali da se ne radi o vojsci, nego o narodu koji
napušta zemlju, da bi se spasio od komunista. Crljen je naglasio da po običajima svih kulturnih
naroda, politički emigranti uživaju zaštitu, no general je uzvratio da je to politika, a da je on vojnik i
da ne može ulaziti u politiku. Zatim je zatražio da se vojne postrojbe i nagomilani narod predaju
partizanima u roku od jednog sata. Kad se u logoru saznalo za bezuvjetnu predaju partizanima, neke
hrvatske elitne postrojbe, predvođene generalom Bobanom i nekim drugim zapovjednicima krenule
su u proboj preko okolnih visova dublje u unutrašnjost Austrije u čemu su i uspjele. Kad je minuo
rok za predaju, otvorena je vatra iz partizanskih mitraljeza i drugog oružja. Započeo je strašan
masakr i brutalno ubijanje ljudi u obruču. Uslijedila je predaja preživjelih. Zarobljenike su preuzele
partizanske jedinice i otpremile ih natrag u Titovu Jugoslaviju. Tim časom postaju Križni put
hrvatskog naroda. Broj žrtava govori o preko sto tisuća ljudi.
U godini 1945. Kada je prestao Drugi svjetski rat i kada se sva mladost radovala miru i životu, te
godine su naši "oslobodioci" - partizani, srbokomunisti i "kosovci" JNA u Crkvi u narodu Hrvata
ispraznili cijelu jednu bogosloviju i ubili bez suda i bilo kakve krivnje...72 bogoslova i
sjemeništaraca. Ako su hrvatski generali, bojnici i satnici išli u smrt kao fašisti; ako su svećenici i
hrvatska inteligencija išla u smrt kao suradnici ustaša, u ime čega su srbokomunisti poslali u smrt
ove 16, 17, 18 i 20-godišnjake, gimnazijalce i bogoslove?
15. svibnja 1945. godine počeo je krvavi pir partizana. Titovo naređenje: "Banda se ne smije
izvući", striktno je provođeno. Titino naređenje Milovan Đilas je formulirao: "Ne pravite se fini,
pobijte ih kao pse". "U ime naroda: sudilo se iz mržnje prema Katoličkoj crkvi, ne zbog učinjenih i
dokazanih zlodjela". Duhovne korijene zločina koje će učiniti Komunistička Partija Jugoslavije
Vinko Nikolić vidi i u doktrini "plemenite mržnje" koju je teoretski oblikovao šef komunističke
propagande isti Milovan Đilas: "Osjećaj samilosti i milosti prema ovim krvoločnim životinjama
značio bi izdaju upravo onoga što te tjera u borbu? Nepoštedna mržnja prema njima, to je ono što
treba biti program tvoj i tvoja zakletva, plemeniti žar idala za koje se boriš...". Njegova smjernica za
postupanje sa zarobljenicima jest: "Nemojte ih ispitivati, nemojte trošiti vrijeme uzalud, ne pravite
se fini. Pobijte ih kao što se psi ubijaju, kako su i zaslužili. Osvetite nedužne žrtve! Oni nisu
saučesnici, oni su zločinci. Tražiti u ovim zvijerima nešto ljudskoga značilo bi pripisivai im nešto
što nemaju, niti mogu imati već po svom socijalnom stanju... Oni nisu Hrvati, oni su krvožedne
životinje iz šume njemačko-fašističkih imperijalista... Sjetite se da je veliki vođa naprednog
čovječanstva drug Staljin rekao: Ne može se pobijediti neprijatelj ako se ne nauči mrziti ga'. Učite,
drugovi, učite mrziti, ovo vam je jedina prilika, završio je Đilas".[18]
Naime, partizani ili Jugoslavenska armija nije postupila mirnom zarobljavanju tih umornih,
neispravanih, izgladnjelih, oboljelih, ustrašenih i bespomoćnih ljudi, već je navalila na njih svom
svojom oružanom silom s očitom namjerom da ih što više pobije. Putovi, polja i šume kud su
prolazili bili su puni leševa ubijenih Hrvata. Oni koji su uspjeli preživjeti taj užas, u Sloveniji,
vođeni su dugim kolonama s oružanom pratnjom, od logora do logora koji su istodobno bili i
stratiša za tisuće zarobljenika kroz unutrašnjost Jugoslavije. Tko bi malaksao uslijed umora ili
bolesti, ili tko bi pokušao pobjeći, bio bi ubijen od okrutnih pratilaca - partizana. O sudbini trih
žrtava nije se poslije rata u Hrvatskoj smjelo ni govoriti, a kamoli pisati. Njihova bližnja rodbina ne
samo što se nije smjela interesirati za njihovu sudbinu, nego je zbog tih svojih najmilijih, koji su
zauvijek nestali, trpjela i progone. Četnici su na kraju rata vojnički poraženi ali je mnogima tijekom
rata omogućeno, najčešće nakon zarobljavanja, da "dobrovoljno" stupe u partizane, što je iskoristilo
njih više od 80% čime su, gotovo u pravilu, bili amnestirani od zločina. Tek je nekolicini suđeno za
zločine. Tako im se mnogima posredno pružila prigoda za odmazdu koju su tijekom rata stalno
isticali a najčešće pjesmom: "Oj Hrvati, al' ćemo Vas klati, kad se Pero iz Londona vrati", iako im se
kralj nije vratio.
Posebno je to došlo do izražaja operacija nakon predaje kod Bleiburga, ubojstvima, strijeljanjima i
stradanjima na brojnim križnim putovima, u logorima i stratištima pripadnika hrvatskih oružanih
snaga i vlasti NDH te civila širom tadašnje Jugoslavije, dakle Hrvata i Muslimana. Što se tiče broja
četničkih žrtava genocida medu Hrvatima i Muslimanima tijekom rata 1941 .-1945. on još dosada
nije utvrđen. Najnovija demografska istraživanja daju mogući stvarni gubitak Hrvata od oko
200.000 a Muslimana oko 100.000 na području NDH, tj. onih koji su ubijeni. Prema V. Žerjaviću,
od toga na moguće četničke žrtve genocida otpada 32.000 ubijenih Hrvata (u Hrvatskoj 20.000 a u
BiH 12.000) i 33.000 ubijenih Muslimana. Mnogima se ova Žerjavićeva brojka čini premalena,
poglavito zbog već raširenih procjena u izvorima i literaturi. Smatram da istraživanja, koja su u
tijeku, dati konkretnije brojčane podatke tih četničkih zločina genocida.
Koliko je Hrvata našlo mučeničku smrt u Sloveniji, na Kočevskom Rogu, koliko na Kamniku ili u
okolici Maribora, pa kod Slovenjgradeca, Celja, Zidanog Mosta, Brežica, koliko u Podutiki kod
Ljubljane - (kod Maribora od 40.000, pa čak i do 70.000) nikada se neće saznati.
Molim, imajte na umu i ovo: ne želim nikoga povrijediti, jer je nedužnih bilo i na jednoj i na drugoj
strani; ali moramo se suočiti s činjenicom, da su i oni drugi, krivci i zločinci, isto tako bili
raspoređeni i tu i tamo, da je i njih bilo i među jednima i medu drugima. Ono što jedino želim, to je:
da se nedužni, da se ljudi koji su bili idealisti i na jednoj i na drugoj strani, distanciraju od "svojih"
zlikovaca. O zločinima poraženih govorilo se na sva usta punih četrdeset pet godina, pri čemu se i
višestruko preuveličavao njihov broj, a .
Evo što je točno: u vrijeme Drugog svjetskog rata u Hercegovini je živjelo oko 165.000 katolika. Na
križnom putu ih je ubijeno najmanje 15.904. - gotovo deset posto. Desetci tisuća leševa (točan broj
još uvijek nije utvrđen - iz malene Hercegovine preko 15.500 katolika) ostali su u slovenskim
šumama i bespućima da im se ni do danas za grob ne sazna, a oni koji nisu imali sreće tu okončati
svoju Golgotu upućeni su na put bez povratka - Križni put kroz Sloveniju, Slavoniju, Srbiju čak do
Makedonije. Mnogi, su svojim leševima obilježili taj krvavi put, Križni put hrvatskog naroda. To je
bilo "remek djelo komunističkog humanizma i brige za čovjeka". Od preko tri stotine tisuća
izbjeglica tek rijetki su se kroz nekoliko mjeseci Kalvarije vratili kućama da bi, tek šapatom i u
krugu najpouzdanijih, mogli ispričati sve strahote komunističkih stratišta i logora na tom krvavom
putu poniženja i uništenja. U jarcima, jamama, šumama i rijekama partizani strijeljaju, kolju, muče i
pljačkaju. Kasnija izjava Čerčila, "da je pomaganje Tita bila njegova najveća pogreška tijekom
rata", ne može sprati ljagu s engleskog imena. Da li se povijest ponavlja? Nije li i današnji odnos
nekih zapadnih političara spram Hrvatskoj nešto već viđeno?
Radi veće preglednosti tih marševa smrti i ilustracija što su prošli preživjeli, prof. Anđelko
Mijatović navodi slijedeća dva primjera:
1. Josip Hećimović(1919.-1976.) je u Krumpendorfu u Austriji 25. svibnja izručen jugoslavenskim
partizanima u Jesenicama, a odatle je njegovo stradanje i njegov križni put, zajedno s tisućama
drugih, vodio kroz Medvode, Kranj i Št. Vid u Sloveniji, kroz Zagreb, Križevce, Bjelovar,
Koprivnicu, Viroviticu, Ćeralije, Lisičine, Voćin, Požegu, Našice i Osijek u Hrvatskoj, Šid, Kuzmin,
Martince, Rumu, Kamenicu i Petrovaradin u Srijemu, Bačke Jarke u Vojvodini, Segedin u
Madžarskoj, Vršac i Kovin u Vojvodini te zloglasnu Glavnjaču u Beogradu gdje je bio suđen na
tešku vremensku kaznu, nakon toga je l 1 godina proveo u zatvorima;
2. Jure Zovko, r. 1920., koji je zarobljen pred Bleiburgom I5. svibnja, a zatim je tjeran u koloni u
smjeru Dravograd-Slovenj Gradec-Celje-Zidani Most-Samobor-Sisak. U Moslavini je pobjegao, ali
je uhićen i u kolonu uključen na putu Pakrac-Daruvar-Bjelovar-Osijek-Vinkovci- Beograd-
Kraljevo-Novi Pazar-Užička Požega-Užice-Kremna-Ližice-Zlatibor-Užice-Tara-Užice odakle je
pušten 26. listopada 1945. (Kasnije je, g. 1961. u montiranu procesu suđen na smrt, pa na dvadeset
godina strogoga zatvora koji je u potpunosti odrobijao.
Neki dostupni partizanski dokumenti potvrđuju svjedočanstva preživjelih o svim onim stravičnim
događajima Križnoga puta 1945.:
U izvještaju Štaba XII. udarne divizije JA Štabu III. jugoslavenske armije od 21 . svibnja govori se
da je 15. svibnja u 16 sati počela predaja, razoružanje i vođenje zarobljenika u Maribor, da
zarobljenike i zaplijenjeno naoružanje vode i čuvaju pripadnici XII. udarne divizije i IV. osječke
udarne brigade. Da je u prigodi zarobljavanja zarobljeno 93.000 vojnika, a 27 ih ubijeno. (Ti podaci
mijenjaju se iz dana u dan). Godine 1983. partizanski general Kosta Nađ izjavio je da je u Sloveniji
zarobljeno 234.000 vojnika, od čega više od 150.000 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga. On
hrvatske civile, kojih je bilo daleko više, ne spominje!
Postrojbe XII. udarne divizije i postrojbe IV. udarne osječke brigade čuvaju zarobljenike u
Mariboru. Po podacima operacijskog dnevnika Virovitičke brigade 12. slavonske divizije, postrojbe
te divizije od 18. do 23. svibnja osiguravali su i vodili zarobljenike iz Maribora - od 19. svibnja
vodili su kolonu 25.-26.000 zarobljenika prema Zagrebu do Dugog Sela (u selo Lupoglav) a zatim u
smjeru Križevaca gdje su stigli 23. svibnja. Po dnevniku 40. slavonske divizije 16. svibnja u
Dravogradu "se skupljaju desetine hiljada zarobljenih neprijateljskih vojnika i upućuju željeznicom
i pješke u Maribor. Zarobljeni su Nijemci, domobrani, ustaše i četnici. Tu je također i civilno
građanstvo, većinom Dalmatinci i Hercegovci, koje je krenulo sa ustašama u pravcu Austrije." Za
dan 17. svibnja se navodi da divizija u Mariboru prima zarobljenike, osniva logore i zarobljenike "
otprema prema Zagrebu. Dalje se kaže da medu zarobljenicima pronalaze čuvene zlikovce i
izdvajaju ih". "Odvajaju se oficiri i podoficiri od vojnika". Virovitička brigada je iz Dugog Sela 19.
svibnja "sprovela" zarobljenike u Božjakovinu.
Iz operacijskog dnevnika 4. brigade 12. slavonske divizije vidljivo je da su:
I., II. i III. bataljun 15. svibnja od 5.30 do 22 sata vodili zarobljenike iz Dravograda u Slovensku
Bistricu, 16. svibnja su odveli zarobljenike iz Sl. Bistrice do Maribora, do 23. čuvaju zarobljenike u
Mariboru, a 23. svibnja od 8. do 18 sati vode zarobljenike od Maribora do sela Pobježja, 24. svibnja
od 8 sati do 19,30 sati od sela Pobježja do sela Sračinec (kraj Petrijanca), 25. svibnja od 8 do 20 sati
vode zarobljenike iz sela Sračinec u logor kraj sela Cvetkovca blizu Ludbrega, tu su zarobljenike
čuvali 26. svibnja, a 27. svibnja vode ih od 5 do 19,30 sati od Cvetkovea do Kalinovca kraj
Đurđevca u Podravini. U Kalinovcu su ostali do 28. svibnja, a 29. svibnja od 5 do 15 sati vodili su
zarobljenike iz Kalinovca do Špišić Bukovice, 30. svibnja su od do 19 sati vodili zarobljenike iz
Spišić Bukovice u Sladojevce kraj Podravske Slatine, gdje su 31. svibnja čekali vlak da zarobljenike
prevezu u Osijek, 1. lipnja 1945. zarobljenici su preveženi u Osijek gdje su stigli u 17 sati.
O brojnosti likvidiranih u marševima smrti Križnoga puta svjedoče, iako ne precizni, ali svakako
približni podaci preživjelih koji navode:
Iz Maribora ih krenulo 11000, u Pančevo ih stiglo oko 600;
Iz Maribora ih krenulo 15000, u Osijek ih stiglo 6000;
Iz Dravograda ih krenulo 5000, u Bitolu ih stiglo 300;
Iz Dravograda ih krenulo 2400, u Beograd stiglo "malo njih"
Iz Slovenije ih krenulo 12000, u Novi Sad ih stiglo 3000.
Među mnogim potresnim svjedočanstvima o hrvatskom stradanju na Križnom putu 1945. godine
ovom prigodom posebno ću prikazati nekoliko zapisanih svjedočanstava. "Čim su prvi iskočili iz
kamiona, priča jedan svjedok, dočekali su ih batinama, palicama, udarcima nogu, lupali ih po glavi i
želucu tako okrutno da nisam mogao gledati tu strahotu. Nekima su oči iskakale iz raspolovljene
lubanje. Među krvnicima došaptavanja, ruganje, smjeh. Odzada su ih gurali na rub jarka. Tamo su
čekali krvnici nogu naslonjenih na leševe. Jedan daje nalog: Pucaj! Krvnici pucaju u zatiljak i u isto
vrijeme guraju u jarak druge leševe. Tako su se redom ispražnjavali kamioni dan za danom..."
Mnogi su ranjenici stenjali u jarku, piše drugi svjedok, gdje su smrtno ranjeni sate i sate umirali.
Posebno su strašni moji doživljaji onih dana, kad su vodili žene i djevojke iz kolone hrvatskih
zarobljenika. Mnoge od onih nesretnica jaukale su u jarku, moleći smrtni udarac, kako bi njihove
muke zauvijek završile". "Prvo što me je strašno potreslo kad su me izbacili iz kamiona na zemlju,
govori čudom preživjeli svjedok, bio je ovaj prizor: nekoliko metara ispred mene sjedio je potpuno
gol jedan domobran oko kojega se vrtio partizan s velikim nožem i sjeklao ga tako da je krv šikljala
iz cijelog tijela. Bio je već slijep. Partizan mu je oči iskopao. Ruke su mu bile vezane na leđima.
Podnosio je sve to potpuno mirno. Nije se mogla čuti nijedna riječ optužbe. Sjedio je, ne pognut, s
uzdignutom glavom." Od početka svaki je naš korak bio obilježen krvlju, piše svjedok, stražari su
pucali na grupe prema svojoj volji. Odvajali su jednog po jednog, mučili ih, i, konačno, klali na
očigled sviju. Kad smo izašli iz Dravograda, sve su nam uzeli, satove, odijela, cipele, a one koji
nisu imali ništa, ubijali su kuglom u zatiljak. Nije se pravila razlika između staraca i djece, između
muškaraca i žena, kojih e bilo u našoj koloni. Najveći dio puta umirali smo trčati, do su partizani
jašili na konjima, ili se vozili na biciklima, ubijajući svakog tko je pao... Kad smo prošli Osijek, i
prenuli prema Dalju, naši su pratioci pred našim očima zaklali 150 ljudi. U Vinkovcima su nas
smjestili u tvornicu cigle. Po noći su dolazili Srbi, odvodeći grupu za grupom, i nitko se nije vraćao.
Noću su odzvanjali odjeci mitraljeza koji su gasili živote svezanih hrvatskih vojnika. Srbi su gazili
nogama one koji bi se srušili, rezali ljudima vratove i nesretnike vukli po putu... Nna odsjeku
Đurđevac - Beograd bilo je ubijeno oko tri tisuće zarobljenika, a da i ne spominjem one koji su
ubijani na drugi način, ili pomrli od gladi, žeđi i iscrpljenosti. U Pančevu je bio izdvojen čitav jedan
bataljun i strijeljan".
Posebnu pažnju zavrjeđuje ono što su 20. srpnja 1945. u pismu, zajedno s posebnim zapisnikom,
uputili ratnom sekretaru Centralnog Komiteta Komunističke Partije Hrvatske i ministru trgovine i
industrije u tadašnjoj jugoslavenskoj vladi u Beogradu Andriji Hebrangu Hrvati, partizanski borci iz
Suhopolja kraj Virovitice: intedant Glavnog intedantskog slagališta Zagreb Ivan Lucović, iz
Propagandnog odsjeka 34. udarne divizije Stjepan Reder, borac Virovitičke udarne brigade Mirko
Vinter, predsjednik Mjesnog NOO Suhopolje Đuro Stipić, bivši tajni predsjednik Suhopolja Josip
Škvore i Ferdinand Lisinski u neizvjesnosti. Solunski dobrovoljci povratnici iz Srbije, ponašaju se
velikosrpski, govore da neće raditi i da će za njih raditi drugi (Hrvati), unose razdor među narod,
prijete da će s Hrvatima komunistima likvidirati ostale za probitak svojih ciljeva. [19]
Među stotinama tisuća prikupljenih i djelomično objavljenih potresnih svjedočanstava o stradanjima
pojedinaca i skupina u Križnom putu godina 1945. spada i ono o stradanju Mirka Kolaka (1915.-
1993.) i Filipa Rudeža (1919. -1945.) iz Tihaljine, općina Grude u Hercegovini, koje je konac rata
kao domobrane zatekao u Sloveniji, odakle su u kolonama smrti stigli do Požege, prolazeći sva
poznata maltretiranja, provjeravanja i razvrstavanja. U Požegi su posebno izabrani Hrvati iz Bosne i
Hercegovine, po kotarevima. Odatle su upućivani tobože svojim kućama. Koliko se zna, odatle su
koncem svibnja dvije skupine Hrvata, po nekima ukupno oko 5.000, otpremljeni u planinu Kozaru i
tamo strijeljani. U drugoj skupini, njih oko 2600, našli su se Kolak i Rudež i još l7 drugih iz sela
Tihaljine. Taj dio njihova Križnog puta išao je kroz Novu Gradišku i Staru Gradišku, gdje su im dali
pojesti vrlo malo dvopeka. Iz Stare Gradiške skelom su prevezeni u Bosansku Gradišku, a odatle su
povedeni prema Kozari, jedno vrijeme išli su uz neku željezničku prugu. U Gornjim Podgracima su
smješteni (zbijeni) u ratu spaljenu zgradu tamošnje škole, a odatle su ih prozivali po stotinu i
odvodili. Pretpostavljali su da ih se vodi na strijeljanje, ali budući da nisu čuli pucnjave nisu u to
bili sigurni. Kad su njih i još neke iz Tihaljine prozvali, već je bila noć. Tada su ih prozivali po
pedeset, vezali im ruke na leđima žicom, svrstali ih u dvored vežući ih međusobno za nadlaktice, a
potom po dužini dvoreda. Kolak je odmah uspio odriješiti svoje ruke, a potom i ruke Filipa Rudeža
te čak i onoga ispred sebe, bio je neki Lukenda također iz Tihaljine. Ostali su tako držeći se kao da
su svezani. Dogovorili su se da će bježati prije nego ih počnu ubijati, odnosno kad im se pruži
prilika. Međutim, netko je u koloni ispred njih također stao bježati, pa su i oni počeli bježati na
različite strane. Kad je straža i za njima zapucala, pali su, a kad je prestala pucnjava podigli su se i
nastavili bježati svaki na svoju stranu. Taktika bježanja i noć pomogli su im, iako su obojica bila
ranjena, da pobjegnu stražarima. Budući da je u tom kraju služio vojsku, Kolak je dobro poznavao
to područje i to mu je pomoglo pri orijentiranju prema selima nastanjenim Hrvatima. Još su ga dva
puta uhitili seljaci Srbi, ali im je oba puta uspio pobjeći. U hrvatskom selu Motike jedna bolničarka
partizanka Hrvatica previla mu je ranu, a nakon tri dana, kad se od svega toga oporavio, krenuo je
na put prema Hercegovini, opremljen od tamošnjih Hrvata. Kroz šume i planine, daleko od ljudi i
prometnica, dvanaesti dan došao je kući i krio se do objavljivanja amnestije u početku kolovoza
1945. Kolakov suborac i sudrug u patnjama Filip Rudež bio je također pri bijegu ranjen, ali je uspio
pobjeći i skloniti se u jednu obitelj koja mu je previjala rane i nakon dužeg vremena, prije
amnestije, došao je kući. Budući daje u Ljubuškom bio "komandant" njegov rođak, ujčević,
partizanski kapetan Rudo Kolak, koji je negdje u Srijemu stupio u partizane, Rudež je otišao k
njemu i prijavio se, nadajući se da će ga zaštititi. Medutim, tvrdi se, da ga je upravo on i ubio, kao
što je, tako se tvrdi, negdje u Sloveniji ubio i vlastitoga brata ustašu, zarobljenika. Za takav
postupak prema Rudežu, kao i prema stotinama tisuća drugih nije bilo nikakvog razloga.
Mnogi koji su preživjeli sve te patnje, kad su došli u svoja kotarska upravna središta, bili su bez
ikakva suda poubijani na najokrutnije načine i bačeni u zajedničke rake, u jame ili rijeke. Mnogi su
od posljedica proživljenoga na Križnom putu umirali nakon dolaska svojim kućama, a preživjeli će
još dugo osjećati posljedice svih tih stradanja i patnji u tom nečovječnom postupku prema
zarobljenicima protivnom Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima.
Iako se ne mogu prikazati sve patnje hrvatskoga naroda u kolonama i marševima smrti I945.
godine, ovaj prilog je samo jedna od ilustracija hrvatskoga stradanja 1945.g,, svakako najtežih
patnji u hrvatskoj povijesti. Bleiburška tragedija i tragedija Križnog puta, tragedije što su se zbile na
znanim i neznanim stratištima tih godina, kao i pola stoljeća komunističke vlasti bivše Jugoslavije,
ostavile su u svijesti hrvatskog naroda nezacijeljene rane, jer najteže zarasta rana koja se skriva. Te
rane su bile utoliko teže što su se morale kriti, o njima se nije smjelo ni govoriti. Teško je naći i
jednu hrvatsku obitelj čiji bar jedan član nije ostao na tom putu straha i zločina; bez čovjeku
dostojnog ukopa i obilježja na grobu, ostali su da svjedoče i opominju da se nikada ne zaboravi, niti
dopusti da se ikada više ponovi. Sva ta zlodjela učinjena su u ime komunizma i pod licemjernom
parolom "bratstva i jedinstva". Sredstvima prisile, nasilja i poniženja skoro pet desetljeća je
nastavljeno plansko uništavanje hrvatskog nacionalnog bića.
Dedijer pak navodi kako je Staljin upitao Tita hoće li nova Jugoslavija moći zadovoljiti Hrvate, a iz
tog se pitanja može zaključiti intimno mišljenje Staljina o Jugoslaviji i o Hrvatskoj. Pa i Hebrang,
koji je imao drugačiju koncepciju od Tita i koji je, prema Đilasu, (Wartime, N.Y., str. 407, prema
Ante Beljo "Yu-genocid", s. 38) bio smijenjen 1944. godine na zahtjev Kardelja i Rankovića i to
zato što su ga smatrali odgovornim za to što se je "u Hrvatskoj govorilo o uspostavljanju samostalne
vlasti za Hrvatsku", bio je smatran Staljinovim čovjekom, što bi također moglo značiti da Staljin
nije bio protiv hrvatske samostalnosti. Pravi razlog toga što su komunisti bili protiv hrvatske države
nije, dakle, taj što vanjski svijet ne bi prihvatio postojanje hrvatske države, nego je pravi i jedini
razlog u tome što je u Partiji prevladala velikosrpska linija, kojoj se je priklonio i sam Tito, iako
rodom Hrvat.
A budući da je u Teheranu g. 1943. odlučeno kako će se pomagati Titov partizanski pokret, ključ
budućnosti na našem području nije ovisio o prozapadnjačkoj Hrvatskoj seljačkoj stranci, niti o
ustaškom pokretu koji je bio vezan uz Nijemce, nego jedino o komunistima. I zato glavna i jedina
krivnja za gubitak hrvatske države leži na hrvatskim komunistima, koji se nisu borili samo za
promjenu režima, pa niti samo za boljševizaciju hrvatske države, nego za njezino rušenje i
uklapanje u Jugoslaviju, u novu Veliku Srbiju. Na njima je i glavna krivnja za Bleiburg, jer je čak i
gubitak države mogao proći na puno bezbolniji način, s puno manje ubijenih. U Bleiburgu i nakon
njega nisu, naime, ubijani samo ustaški prvaci, pa niti samo intelektualci. Zločini počinjeni u
Bleiburgu i nakon njega nisu, dakle, bili u funkciji klasnog osvajanja vlasti. Ne radi se, dakle, o
nekom velikom Katynu, o super-Katynu, jer u Katynu je likvidirana vojnička krema Poljske, a ne
obični Poljaci.
Zločini Bleiburga učinjeni su u funkciji ispunjenja velikosrpskih planova s ciljem biološkog
uništavanja hrvatskog naroda. Kako je to dobro rekao Đilas: "Oni su morali umrijeti, da bi
Jugoslavija živjela!" A Jugoslavija, to je zapravo Velika Srbija. "Među pojavnim oblicima
političkog totalitarizma 20. stoljeća totalitarizam ljevičarskoga, komunističkog tipa nije bio manje
zloćudan od totalitarizma desničarskog, fašističkog i nacionalsocijalističkog tipa (komunisti su,
recimo, mnogo više ubijali od fašista i nacista, čak su i mnogo više komunista poubijali); nipošto
manje zloćudni, komunistički politički sustavi još su se i mnogo dulje održali i na mnogo većim
prostranstvima. Aproksimacije radi: prema istraživanjima skupine francuskih autora (u bestseleru
"Crna knjiga o komunizmu") glavni totalitarni pokreti 20. stoljeća usmrtili su oko (125.000 000) sto
dvadeset i pet milijuna osoba; od toga, komunisti su pobili oko sto milijuna (100.000 000), a nacisti
oko dvadeset i pet milijuna osoba. Sve u svemu, komunistički politički kanibalizam 20. stoljeća
pomorio je više svijeta nego li, u povijesti čovječanstva, ikad itko!" [20]
No, u vertikalnom sustavu kakav je vladao unutar Partije, najveća odgovornost za zločine Bleiburga
pada na samog Tita, jer je nemoguće pretpostaviti da se to moglo dogoditi bez ili mimo Titova
znanja, a još manje protiv njegove volje. Tim se zločinima Tito svrstava ne samo u hrvatske
renegate i izdajice, nego u zatirače vlastitog naroda, u zločinca koji je učinio genocid nad vlastitim
narodom, uz bezrezervnu pomoć hrvatskih komunista. Vladisalv Musa upozorava da se Titovi
zločini ne smiju zaboraviti. Povijesna istina je neizbježna. Tito je kriv, što je:
- dao umoriti nakon završetka rata više od sto tisuća uglavnom mladih Hrvata
- za svoje 35-godišnje stahovlade, istjerao milijun Hrvata iz Hrvatske, umjesto njih doveo Srbe
- desetine tisuća Hrvata prošlo je kroz njegove tamnice (Goli otok i dr.), to je više od 136 tisuća
godina robije, uništene obitelji, egzistencije…
- pobio za vrijeme rata više od 500 (točnije 511 od ukupno 633) svećenika, redovnika - franjevaca i
časnih sestara, koliko ih je ubijeno u Drugom svjetskom ratu,
- nadbiskupa Alojzija Stepinca osudio na 16 g. robije. Simbol njegove 'demokracije' je presuda
brojnim svećenicima - gotovo svi preživjeli hercegovački franjevci bili su osuđeni na drastične
kazne i gnjili su u komunističkim kazamatima u Ćelovini, Zenici, Foči, Mitrovici… A suđeno je
uglenim Hrvatima, uglednim i karakternim ljudima i književnicima!
- gotovo uništio hrvatsko gospodarstvo, gradnjom politčkih tvornica,
- raselio dobar dio hrvatskog pučanstva iz Hercegovine gradeći politička jezera (Rama,
Jablanica…).
- Valjda je zbog toga tražio Nobelovu nagradu za mir!
Sve njegove floskule i 'bratstvo i jedinstvo' 'ravnopravnost', nesvrstanost, koegzistencija … završili
su na povijesnom 'nigdje'… Slobodno ga se može staviti uz rame povijesnim (negativnim)
'velikanima': Neronu, Staljinu, Hitleru, Causcescu, Enver Hodži i njima sličnima.[21] Zaboraviti
znači ubiti žrtve i drugi put. Hrvatski narod odnedavno može slobodno obilježavati Bleiburšku
tragediju. To obilježavanje žrtava Bleiburga i Križnih putova treba iznova poticati hrvatski narod na
stvaranje hrvatske budućnosti u kojoj neće biti Bleiburga, križnih putova, Maribora, Širokog
Brijega, Bišine. Danas kad je omogućen pristup povijesnim izvorima, treba pokopati mitologiju
zločina na kojoj se temeljila jugoslavenska historiografija, jasenovački mit i niz drugih mitova koji
su stvarali rasističku matricu o genocidnosti hrvatskog naroda. Jedino povijesne činjenice mogu
pokopati tu mitologiju. [22]
6. Ubijanje redovnika i svećenika
Vrhunac stradanja Hrvata u Drugome svjetskome ratuje poznata bleiburška tragedija hrvatskog
naroda. Sramna prijevara Engleza i izručenje hrvatske vojske Titovim partizanima, Križni put,
kolone smrti, više stotina jama i masovnih grobnica nedužnih hrvatskih vojnika i civila. Kad je
cijela Europa slavila završetak rata - Hrvati su mučki, bez borbe, na prijevaru izgubili pola milijuna
svoje mladosti! U toj strašnoj osudi Hrvata na istrjebljenje i nestanak od strane ideologa velike
Srbije, ovaj put u partizanskoj režiji, na udarnoj meti našla se Katolička crkva i njezini svećenici.
Kroz 14 stoljeća katolički su svećenici, biskupi, redovnici i redovnice bili učitelji, odgojitelji,
evangelizatori, branitelji i glavna duhovna snaga hrvatskog naroda! U toj za Hrvate apokaliptičnoj
1945. trebalo je hrvatski narod obezglaviti, a Hrvate dotući do kraja i uništiti njegovu stoljetnu
duhovnu snagu - Katoličku crkvu! Beogradska čaršija i Komunistička partija su odlučili Katoličku
crkvu u hrvatskom narodu baciti na koljena držeći se strarog pravila - udariti po pastitu i stado će se
raspršiti - Crkva u Hrvata je osuđena na nestajanje, kako bi nestao i sam hrvatski narod. To je bio
razlog da su Srbo-komunisti ubijali svakog svećenika koji je išta osjećao za svoj narod. Nakon
istraživanja don Anto Baković je došao do podataka da je broj ubijenih biskupa, svećenika,
bogoslova, redovnika i redovnica Crkve u Hrvata 633 - partizani su ubili njih 511. Čini se, ipak da
je pri ubijanju svećenika i svećeničkih kandidata - njih preko 600 -, postojao određeni redoslijed.
Jedan je komunistički prvak rekao: "Pobijmo mlade, a stari će i onako proći!" Zanimljivo je, zbog
povijesne istine, dati prikaz onih vojska i ideologija koje su pobile ove crkvene osobe. Titovi
partizani do 9. svibnja 1945... 31
Ozna, Udba, Partija nakon 9.5.1945.... 118
Žrtve koje su Englezi na prijevaru izručili Titovim partizanima... 64
JNA (ubijeni bogoslovi na služenju vojnog roka)... 15
Ukupno partizanskih žrtava... 511
Četnici... 52
Njemačka vojska.. . 11
Talijansko-fašistička vojska.. . 3
Angloameričko bombardiranje... 27
Ustaše... 2
Domobrani NDH... 1
Istočno bojište... 3
Tifusari... 16
Nepoznato... 7
Ukupni broj žrtava...633
1. U Banjalučkoj biskupijije ubijeno...73,08% klera.
2. U Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupijije ubijeno... 69,57% klera.
3. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji (Sarajevo) je ubijeno...56,45% klera.
4. U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji (Mostar) je ubijeno ...43,30% klera.
5. U franjevačkoj provinciji Bosna Srebrna (Sarajevo) je ubijeno...36,67% klera.
Kao što vidimo prvih pet mjesta drže biskupije i provincije na tlu Bosne i Hercegovine. Način na
koji su ovi naši mučenici ubijani predstavlja najmonstruoznije mučenje Kristovih sljedbenika u
cjelokupnoj povijesti kršćanstva. Sva progonstva Kristovih sljedbenika u Rimskom Carstvu za
vrijeme Nerona, Domicijana, Decija, Valerijana i Dioklecijana ostaju blijeda i slabašna slika pred
ovovjekim progoniteljima Katoličke crkve: Titom (Brozom), Dražom (Mihajlovićem), Mošom
(Pijadom), Kočom(Popovićem), Markom (Aleksandrom Rankovićem), te brojnim drugim Titovim
komesarima i generalima i četničkim vojvodama. Sva progonstva, ubijanja i iseljavanja koje su
Hrvati podnosili od Mongola, Tatara, Turaka, Osmanlija i Janjičara padaju po svojoj žestini pred
zločinima četnika, Partije, Udbe, Ozne i beogradske čaršije. Pokolj više stotina hrvatskih svećenika
i zatvaranje još većeg broja svećenika, trebalo je biti završni čin uništenja Hrvata! Komunisti i
velikosrbi nisu pobili samo stare svećenike, nego su pobili mladost i budućnost Crkve! Namjera je
bila jasna: mlade, posebno one Božje i narodne idealiste, treba pobiti, stare na robiju pa neka tamo
polako umiru, a ono što ostane po župama odvojiti od Rima i pape. No, naši su srbo-komunisti ipak
bili slabi povjesničari! Nikako nisu mogli shvatiti da i Bog piše povijest, pa i onda kada svoje
izabranike pušta u ralje koljača i mučitelja. Božja je uvijek zadnja! Od 633 ubijene crkvene osobe,
njih 531 su svećenici i redovnici, 72 su sjemeništarci i bogoslovi, a 30 je časnih sestara. Podaci o
stradalim sjemeništarcima, bogoslovima i časnim sestrama su pravo otkriće za noviju crkvenu
povijest, jer ovaj podatak nije bio poznat. Svako je stoljeće u dvadeset stoljeća dugoj povijesti
Crkve imalo po koje progonstvo. Usuđujem se tvrditi da na tlu stare Europe, računajući i
progonstva kršćana u prva tri stoljeća, povijest Katoličke crkve nije zapisala strašnija mučeništva
svećenika od ovih koje su podnijeli svećenici Crkve u Hrvata. Zato svjedočim, kao plod mog
poznavanja poznatih progonstva Katoličke crkve u povijesti, da su hrvatski katolički svećenici,
mučenici iz ove knjige, najteži mučenici cjelokupne povijesti kršćanstva.[23]
7. Z n a č e n j e
Završetak Drugoga svjetskog rata ujedno znači i najveću tragediju hrvatskog naroda. Priča o
Bleiburgu počinje 15. svibnja 1945. Kada je postalo jasno da će Njemačka izgubiti rat. Iz Hrvatske
su se pokrenuli brojni rodoljubi i protivnici komunizma. Išli su u okrilje kulturne Europe sa željom
da se situacija na području Nezavisne Države Hrvatske što prije sredi. Britanska ih je vojska, kako
smo vidjeli, zatekla na bleiburškom polju, gdje su razoružani i predani partizanima s odlukom da ih
se vrati u Jugoslaviju. Na povratku putem uz Dravu 16. Svibnja 1945. Počinje ubijanje civila i
ratnih zarobljenika od strane partizana ili točnije 7-me brigade 17-este partizanske divizije. Hrvati
taj put zovu Križni put, Holokaust, pokolj ili marš smrti, koji počinje u Bleiburgu, a za mnoge
završava smrću, prije nego što su stigli u logore u Vojvodini ili čak u Makedoniji. Masakri nad
sudionicima marša događali su se posvuda. Ne može se (možda se nikad neće moći) odrediti broj
žrtava u znaku Bleiburga, koji je počeo 15. svibnja 1945., a potrajao nekoliko godina u svojem
najbrutalnijem krvničkom obliku. Ubijalo se, okrutno i bezimeno, bez suđenja, bez ikakva
ispitivanja i provjeravanja o možebitnoj krivici, bez popisa: kriv si, jer si Hrvat. Ubijalo se da se
ubija, da se izdovolje sadisti i da se što više umanji broj Hrvata, jer cilj je bio: što više mrtvih
Hrvata, to sigurnija nanovo uspostavljena Jugoslavija. Nakon pola stoljeća bilježi se približni broj
žrtava. Na istim putovima ginuli su i drugi. Tako se računa da je izginulo oko 200.000 Hrvata, 12.
000 Slovenaca, 6.000 Crnogoraca, 3.000 Srba i oko 60.000 Nijemaca. Tko je za taj pokolj najviše
kriv? Još uvijek na to pitanje teško je odgovoriti. Ne mogu prešutjeti odgovornost samih Hrvata, ali
nas je sve iznenadila odgovornost Engleza koji su isticali Ženevsku konvenciju kojoj je Nezavisna
Država Hrvatska pristupila 1943., pa tako stekla pravo na zaštitu. Veliki su krivci partizani na čelu s
Titom. I onda, nakon izvršenja zločina, Jugoslavija je sve poduzela, da se ni u domovini niti u
svijetu ništa ne sazna o Bleiburgu i krvavi ratni konac prikazan je kao neko posve naravno 'ratno
rješenje'.
Bleiburg je naša hrvatska katarza - čistionica, izmirenje osjećaja samilosti i straha -, on je bio, a i
danas je, ispit savjesti za cijelu Hrvatsku. Ispit, koji su do danas položili mnogi Hrvati; ali ih ima,
nažalost, koji ga nisu položili ni do danas. Jedan od onih koji su preživjeli Bleiburg, Vinko Nikolić,
u svom zarobljeničkom dnevniku 1945 .-1946., izvrsno zapaža, da je Bleiburg prijelomni događaj u
cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, da je Bleiburg možda izmijenio i samu dušu hrvatskog naroda, pa
da bi se možda moglo govoriti i o Hrvatskoj prije Bleiburga i Hrvatskoj poslije Bleiburga.
Započeo je strašan masakr i brutalno ubijanje ljudi u obruču. Uslijedila je predaja preživjelih.
Zarobljenike su preuzele partizanske jedinice i otpremile ih natrag u Titovu Jugoslaviju. Tim časom
postaju Križni put hrvatskog naroda. Broj žrtava govori o preko sto tisuća ljudi. Sve su nevine žrtve
dostojne našega štovanja, svima se moramo pokloniti, a licitiranje njihovim brojem bilo bi zaista
nedostojno i sasvim suprotno našim pojmovima etičnosti.
Bleiburg je zaista postojao, ne samo kao konkretni toponim, nego i kao metarofa. Ne samo kao
mjesto gdje se zbio zločin pobjednika nad pobijeđenima, nego i kao simbol mnogih zločina iste
vrste. Jer Bleiburg se u Hrvatskoj, za Hrvate, zbivao puno prije Beliburga, a završio je puno poslije
njega. Pokolj naoružane hrvatske vojske i mase civilnog pučanstva koje nikad nije ni bilo
naoružano zbio se nakon Bleiburga 15. svibnja 1945., ali Bleiburg je počeo u svakom našem gradu
onoga dana kad su partizanske jedinice s crvenom zvijezdom na čelu ušle u nj. U Čapljini,
primjerice, Hrvati su doživjeli Bleiburg već 1941., a posebno 1943. kad su partizanske jedinice
nakratko ušle u taj grad i poubijale nekoliko desetaka građana hrvatske narodnosti: trgovaca,
obrtnika, posjednika, malih činovnika, koji nisu bili politički eksponirani ni na jednoj strani.
Poubijali su ih iz čista mira.
A slično je bilo i u drugim hrvatskim gradovima. U Hercegovini je Bleiburg poistovjećen s
ubojstvom i paljenjem franjevaca na Širokom Brijegu. U Dubrovniku Bleiburg je počeo na Daksi, u
drugim gradovima na drugim, njihovim lokacijama. Gotovo svaki hrvatski grad ima svoj Široki
Brijeg, svoj simbol Bleiburga. A što tek reći o sablasnim križnim putovima i kolonama smrti, u
kojima su zarobljeni hrvatski vojnici i civili, starci i žene, bezdušno vođeni i mučeni, gladni i žedni,
od austrijsko-slovenske granice do pojedinih odredišta u Hrvatskoj, pri čemu se njihov broj
svakodnevno drastično smanjivao, jer su na tom putu, izmučeni i bolesni, zlostavljani i poniženi, što
od iscrpljenosti a što od partizanskog metka, zauvijek ostali mnogi od njih? Bez suda, bez ikakva
pravnog postupka, bez i najmanje dokazane krivnje, odvođeni su u smrt ranjeni hrvatski vojnici iz
bolnica, razoružani pripadnici regularnih vojnih postrojbi, nemoćni civili, majke s djecom, liječnici
i drugo medicinsko osoblje koje se tu zateklo u službi Crvenog križa, a zna se i to, da je negdje na
putu između Velike Gorice i Kravarskog, sredinom svibnja, strijeljana oveća grupa djevojaka iz
ženskog internata u Preradovićevoj ulici.
Stravičnih primjera "oslobađanja" ima na pretek, posebno u našim krajevima gdje malo koja
hercegovačka obitelj bar jednim članom nije platila "blagodeti" te "slobode". Pred ovakvim
prijetnjama i crnim slutnjama, već sredinom travnja 1945. godine, velike su se mase civilnog
pučanstva iz svih hrvatskih krajeva počelo povlačiti prema Zagrebu i sjevernim predjelima
Hrvatske. Izbezumljeno od straha, s nadom u spas od "osloboditelja" mnoštvo se slijevalo prema
glavnom gradu umiruće Nezavisne Države Hrvatske.
Od 6. do 15. svibnja 1945. godine kolone su postajale sve veće. Broj izbjeglica stalno raste, broj
nikad nije utvrđen - računa se od 300 do 500 tisuća. Bježe iz pakla "osloboditelja" u spasonosno
okrilje angloameričke vojske, da joj se preda s nadom da će kod nje naći spas od pokolja.
Razbjesnjeli partizani i četnici, koji su masovno zamijenili kokarde partizanskim zvjezdama i
svrstali se u prve redove koljača bespomoćnog civilnog pučanstva i poražene hrvatske vojske, žurili
su da im presjeku put i spriječe prelazak granice. Žurili su da sadistički iskale svoju stoljećima
nataloženu mržnju prema svemu što nosi hrvatsko ime.
8. O Bleiburgu nakon Bleiburga
Rat je završio, a komunisti navikli na zločine, nastavili su što su radili za rata. Bleiburg i sve ono što
je slijedilo nakon njega uzrokovano je gubitkom hrvatske države. Revolucija bi, da nije bilo
protuhrvatskog ustanka, protekla mirno. Ustaštvo je kao koncentracija državotvorne volje naroda
mobiliziralo gotovo sve Hrvate. Da smo nakon svršetka rata uspjeli sačuvati državu, ne bi bilo niti
Bleiburga.
Nezavisna Država Hrvatska bila je država, a ustaški režim poglavito nije bio zločinački. Samo se u
cjelini povijesnog razvitka mogu ocijeniti ustaški pokret i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske.
Bilo je to vrijeme kada se u nekoliko godina naglo ubrzavala i zgušnjavala, razmiškljala i
osmišljavala povijest. Tada je na kušnju stavljen čitav moderni hrvatski narod. Povijesnom su ispitu
podvrgnuti utemeljenost nacionalnih i nadnacionalnih ideologija u njihovoj valjanosti,
zabludnjelosti, prepletenosti, suprotstavljenosti i ostvarivosti. Moglo bi se reći da je kušnja bilo
previše, a vremena premalo. Postavilo se više pitanja no što se moglo i stiglo dati odgovora te da u
svemu što će se istraživati valja u višelikosti tražiti smisao i povijesno značenje godina u razdoblju
od 1941. Do 1945. Godine. One zaslužuju temeljito i potanko proučavanje koje će ih znanstvenom
objektivnošću i vjerodostojnošću izvući iz kliješta bivših propaganda i tabua, antagoniziranih
protagonista i baštinika, zavisnih interpretatora.[24]
Politika Hrvatske seljačke stranke, razmišlja Kazimir Katalinić, vjerovala je u pobjedu saveznika u
ratu te demokracije u Europi i domovini, a onda u tom procesu i u demokratsko rješenje hrvatskog
pitanja. Možda je ovdje mjesto upozoriti na kontroverzan pristup partizanskoj revoluciji i na njezinu
ocjenu. Ta revolucija bila je protuhrvatska, nije se borila samo protiv ustaškog režima nego i protiv
hrvatske države, koju su vodili komunisti u službi Velike Srbije
Postavlja se, dakle, pitanje da li se je mogao izbjeći Bleiburg, tj. sačuvati državu nakon svršetka
rata? Hrvatski je narod u to vrijeme imao tri političke ekipe. Jedna je politička ekipa, tj. ustaški
pokret, uspostavila hrvatsku državu. No, bila je povezana s Njemačkom. Ustaška politika, povezana
s poraženom Osovinom, nužno je morala propasti. To više što su jedino ustaše bile za nezavisnu
državu, a i komunisti i hrvatska emigracija u Londonu za Jugoslaviju. Zbog svoga smještaja i općih
smjerova ratnih operacija Nezavisna Država Hrvatska nije se mogla potkraj rata preorijentirati,
osloboditi snažna osovinskog utjecaja i opstati. Dakle, sa silom koja je izgubila rat. Zato ta skupina
nije bila u stanju očuvati državu, jer je poraz Njemačke automatski značio i njezin poraz.
Osim te skupine, hrvatski narod je imao još dvije političke skupine. Jedna, Hrvatska seljačka
stranka (HSS), bila je prozapadnjačke orijentacije te je omogućavala hrvatskom narodu da igra na
prozapadnjačku kartu kako bi sačuvao svoju državu. Njezin predsjednik, dr. Vladko Maček, odbio
je njemačku ponudu da proglasi hrvatsku državu sačuvavši tako samog sebe i svoju stranku kao
hrvatsku političku alternativu u slučaju da Njemačka izgubi rat. U borbi za državu narod je napustio
Mačeka, kad ase on deklarirao za Jugoslaviju. Stranka se, istina, prilično razbila, jer je jedan dio
narodnih zastupnika surađivao s ustašama, drugi je dio svršio u partizanima i surađivao s
komunistima, dok je dr. Ivan Krnjević, glavni tajnik stranke i najvažniji čovjek u stranci nakon
Mačeka otišao u emigraciju gdje je bio potpredsjednik emigrantske jugoslavenske Vlade. Prisustvo
dr. Krnjevića u londonskoj Vladi bilo je pozitivno utoliko, što je otvaralo mogućnost povezivanja
Hrvatske sa Zapadom, ali je ujedno bilo i negativno jer je davalo legalitet Jugoslaviji i kralju Petru,
dokazujući svijetu kako Hrvati smatraju Jugoslaviju svojom državom, što bi značilo da Nezavisna
Država Hrvatska nije država hrvatskog naroda nego marionetska tvorevina Italije i Njemačke, koja
će samim time trebati nestati nakon završetka rata.
Unatoč tome, činjenica je da su tijekom rata mnogi ustaše, pa i sam dr. Ante Pavelić, smatrali kako
će doći vrijeme kada će HSS trebati zaigrati svoju kartu i omogućiti prebacivanje Hrvatske na
savezničku stranu. Ne samo da su to smatrali, nego su postojali dodiri s vodstvom HSS-a već od
polovice 1941 . godine, a u nekim je razgovorima sudjelovao i sam dr. Ante Pavelić, dok je za druge
dao pristanak ili inicijativu. Potrebno je ipak napomenuti da je u ustaša uvijek postojala bojazan da
bi HSS mogla u konačnici pristati i na Jugoslaviju, ako ne bi mogla izboriti priznanje hrvatske
države. Dovoljno je spomenuti da je u prvim dodirima između Lorkovića, koji je tada nastupao u
ime dr. Pavelića, te Košutića i Faroltija dana 6. kolovoza 1944. Lorković zatražio da HSS, kada
bude preuzela vlast, proglasi pun suverenitet hrvatske države i da na taj način stavi zapadne
saveznike pred gotov čin, što je Košutić odbio, rekavši da će "HSS uznastojati da hrvatska država
opstane, no to da se ne može postići dovođenjem zapadnih saveznika pred gotov čin, već u suradnji
s njima". [25]69
Međutim, postojala je i treća politička skupina, tj. hrvatski komunisti. No, ta je skupina, za razliku
od prijašnjih dviju, bila protiv hrvatske države i borila se je za uspostavu nove Jugoslavije. Dakako,
nisu svi ljudi u toj stranci bili u potpunosti isti, ali je prevladavala ona struja koja je bila ne samo
prosovjetska, nego i prosrpska. U slučaju Hrvata, bilo je vrlo malo ljudi poput Hebranga, a
prevladavali su razni Bakarići, dok je glavnu riječ imao Tito. Titu je bilo glavno da u čitavoj
Jugoslaviji uspostavi boljševički prosovjetski režim. Pri tome je čak i borba protiv okupatora bila od
sekundarne važnosti. Tako, kad je izgledalo da se sprema saveznička invazija u Dalmaciji, nije se
Tito skanjivao poslati dr. Velebita opunomoćenom njemačkom generalu u Hrvatskoj von Horstenau,
da mu ponudi vojničku suradnju u borbi protiv Saveznika. Velebit je izjavio generalu Horstenau da
za to ima Staljinov pristanak, budući da Sovjetski Savez smatra Balkan svojom zonom.
Istodobno je dr. Ante Pavelić dao upute hrvatskoj vojsci da u slučaju savezničke invazije u
Dalmaciji ne pruža nikakav otpor. Dakle, Pavelić, tobože sluga okupatora, želi omogućiti
savezničko iskrcavanje jer vjeruje da će putem saveznika, a u kombinaciji s HSS-om, uspjeti
očuvati državu, dakako s time da dođe do promjene režima, dok Tito, tzv. borac protiv okupatora,
nudi svoje usluge okupatoru u borbi protiv zapadnih saveznika.
Netočno je smatrati kako su komunisti bili za Jugoslaviju zato jer to tobože drugačije u to doba nije
bilo moguće, Činjenica je npr. da je Roosevelt smatrao kako je najbolje da Srbi i Hrvati ne žive u
istoj državi. Tek je negdje u drugoj polovici 1943., prvenstveno na pritisak Engleza, promijenio
svoje mišljenje. Pa čak je i Staljin smatrao da bi Hrvatska trebala biti samostalna. Poznato je da je
on htio priznati NDH 1941 . godine, a za to je u to doba bio i Komitet zagrebačke partijske
organizacije, dok je tadašnje Tito-Rankovićevo vodstvo bilo odlučno protiv priznanja NDH. [26]
Godine 1945. svakome je već bilo vidljivo da se približavamo završetku rata i da će Njemačka biti
poražena. Sastanak predstavnika triju savezničkih velesila na Jalti od 4. do 11. veljače 1945. jasno
je govorio da će nestati hrvatska država koja će biti uklopljena u Jugoslaviju. Postavljalo se pitanje:
što učiniti?
Sukobljavala su se dva mišljenja. Jedno je bilo da se pruži otpor, bilo u vidu Krbavske bitke, bilo
odlaskom u šume. Drugo je mišljenje bilo da se vojska i svi koji žele povuku na Zapad i potraže
zaštitu kod Engleza i Amerikanaca. Po svjedočanstvu generala Luburića, Pavelić se je "osobno
borio među te dvije struje", te je "na predzadnjem sastanku Glavnog stana pitao svoje generale, jesu
li za to, da se obnovi Krbavska bitka".[27] I njemački poslanik Kasche je u sudskoj istrazi izjavio da
se je "Pavelić kolebao da li da napusti zemlju ili da sa vladom ostane u zemlji i da ovdje započne
gerilsku borbu. U tu svrhu je od nas tražio oružja i municiju koju mu nismo mogli dati jer nam je
trebala za vlastitu vojsku," [28]
Oni koji su se zalagali za borbu dijelili su se u dvije skupine. Jedni su bili za to, da se vojska povuče
prema Istri, gdje bi se pružio otpor u očekivanju da se u to umiješaju i zapadne sile. Vjerovali su, da
će naskora doći do sukoba zapadnih sila i Sovjetskog Saveza, pa da bi tu mogla postojati naša
šansa. Slično su mišljenje imali i četnici, koji su se djelomično već bili povukli u Istru, s ciljem da
tamo dočekaju dolazak zapadnih saveznika i u vjeri da će ih oni prihvatiti i pomoći im u borbi
protiv Tita. Pa i Rupnik je bio sličnog mišljenja. No, kada su došli Englezi, nisu te četnike svrstali u
svoje redove, nego su ih na prijevaru razoružali, rekavši im da ih vode na sigurno, kako bi se
odmorili i reorganizirali, .a da će im tada dati novo, modernije oružje. No, ipak ih nisu izručili, osim
nekolicinu.
Druga skupina vodstvenih Hrvata zastupala je mišljenje da bismo trebali otići u šumu i tamo pružiti
otpor. Tako je, npr., dr. Džafer Kulenović predlagao da se vojska povuče u Bosnu i tamo započne
gerilskim ratom. Prevladalo je, međutim, mišljenje da se ode u Austriju i da se tamo potraži zaštitu
u zapadnih saveznika. Oni koji su zastupali to rješenje imali su na umu činjenicu da nismo imali
dovoljno streljiva, da je potrebno izbjeći razaranje Zagreba, a vodila ih je i vjera da nas saveznici
neće izručiti. Neki su u to vjerovali jer su smatrali da je Zapad human, a drugi jer su očekivali skori
sukob Zapada sa Sovjetima.
Po dr. Vjekoslavu Vraniću: "Na zasjedanju generaliteta pod predsjedanjem Poglavnika (3O. travnja)
predloženo je, a na sjednici vlade pod predsjedanjem dr. Nikole Mandića (u noći od 3. na 4. svibnja)
prihvaćeno je ovo drugo rješenje: tj. povlačenje prema Austriji i polaganje oružja na ruke zapadnih
saveznika. Prije samog povlačenja hrvatska je Vlada pokušala doći u dodir s Vrhovnim
zapovjednikom savezničkih oružanih snaga za Sredozemlje, te mu u obliku Memoranduma staviti i
obrazložiti svoj prijedlog."[29] Memorandum je poslan u Savezničku komandu u Caserti 4. svibnja
s dvije delegacije i jedan je primjerak stigao u engleske ruke već 5. svibnja, ali nije uopće utjecao na
tadašnje savezničke odluke.
Danas se zna što se je dogodilo u Bleiburgu i vjerojatno je da bi u tom času možda i odluka bila
drugačija, da smo tada imali današnje iskustvo. Otpor je ipak bio moguć, te iako bezizgledan,
značio bi za sam narod puno više u moralnom smislu. Ako je Bleiburg služio narodu kao podstrek
na otpor jugoboljševičkoj tiraniji, koliko li bi mu tek snage ulio jedan Siget. Nakon činjenica klanja
i marševa smrti danas se zna da ni u otporu, tipa Leonide, ne bismo kao narod imali više žrtava. No,
valjalo je odlučiti bez toga iskustva. Prema tome, povjerenje u Zapad i u humanost tada nije bilo
tako naivno kao što se pokazalo nakon Bleiburga. [30]
O Bleiburškoj tragediji Milovan Đilas je napisao: "... Većina ljudi koje su Britanci prisilno vratili iz
Austrije bili su obični seljaci. Oni nisu imali umorstava na svojim rukama. Oni nisu bili ustaše ili
slovenski domobranci. Njihova je jedina krivnja bio strah pred komunizmom i reputacija komunist.
Jedini njihov razlog da su napustili svoje domove bila je panika. Da su nam Britanci predali
kvislinške vođe kao Nedića i redarstvenike koji su surađivali s Nijemcima u mučenju i ubijanju
vlastitog naroda, ili su to sami radili, - onda ne bi bilo nikakove sumnje o moralnosti čina koji su
Britanci izvršili. Ali to nije ono - što su oni učinili. Oni su prisilno vratili sve - a to je potpunoma
krivo." Svoja razmišljanja Nikolaj Tolstoj je sažeo u ujednu rečenicu: "Nakon što su se dočepali
vlasti, komunisti su u Jugoslaviji pobili stotine tisuća ljudi". Harold MacMillan je napisao: "Među
izbjeglicama bilo je tisuće i tisuće ustaša,... sa ženama i djecom, kao i onih koji, jer su bili
rimokatolici,... ili jednostavno zbog drugih razloga nisu simpatizirali komunizam... bili su
jednostavno proglašeni fašistima i nacistima." Britanski zapovjednik u Bleiburgu brigadni general
Scott je rekao: "Zajamčili su mi da će svi biti vraćeni svojim kućama i da će se prema njima dobro
postupati. Da li su se oni toga držali ili nisu, ja ne bih znao reći. Nemam pojma da li su oni svi bili
umoreni ili nisu. Ne bi me iznenadilo - da jesu". Vladimi Dedijer se sjeća: "Jednom sam zajedno sa
drugom Titom i Rankovićem računao kakva je bila osveta... naše revolucije..." "Mi smo posljednje
godine rata, kao i prvih nekoliko meseci posle pobede, streljali oko 150 hiljada ljudi. Prema tome
Homeini ima još punih deset godina da nas stigne".[31]. Sve što je navedeno Ivan Jelačić sažima u
jednu rečenicu: 'San' Nikole Pašića o velikoj Srbiji i četnički plan ostvarile su komunistička partija
Jugoslavije i komunistička partija Hrvatske preko OZN-e i UDB-e uz pomoć Hrvata koji su im se
dodvoravali radi osnbnih probitaka"[32]
9. K o m e m o r a c i j a
15. svibnja navršava se 57 godine od onog tragičnog svibnja 1945. godine u Bleiburškom polju
kada je započela Golgota na prijevaru razoružane hrvatske vojske i nezaštićenog pučanstva koje je
tražilo spas u bijegu pred raspomamljenim i žednim osvetničke krvi partizansko četničkim
koljačima.
14. svibnja kraj Bleiburga kod skromnog spomenika bleiburškim žrtvama hodočasnici iz svih naših
krajeva i Hrvati raseljeni diljem svijeta, preživjeli sudionici bleiburške tragedije, položit će cvijeće i
odati dužno štovanje hrvatskim nevinim žrtava koje krvnici pobiše samo zato što su bili katolici i
Hrvati, te što su voljeli svoju Domovinu.
15. svibnja održavaju se komemorativne sjednice, te slave svete mise zadušnice u gotovo svim
našim crkvama.
Obilježavanju će se pridružiti i dijaspore jer "zajedno smo i ginuli". Istina o Bleiburgu i Križnom
putu - Putu smrti Hrvata, koji je nakon njega uslijedio, kao najvećem stradanju hrvatskog naroda u
prošlom ratu, mora biti objelodanjena javnosti čitavog svijeta. Povijest mora ispraviti nepravdu
dosadašnjih komunističkih tumačenja prema kojima su žrtve proglašene zločincima i njihove
ubojice osloboditeljima.
Dostojno obilježavanje toga događaja, s prije svega, objektivnim tumačenjem svega što se dogodilo
u Bleiburškom polju i kasnije na Križnom putu, je ne samo potreba nego i obveza svih nas prema
nevinim žrtvama te kalvarije hrvatskog naroda. Na taj način će svijet saznati istinu o genocidu koji
je prije pola stoljeća počinjen, a evo danas i nastavljen, nad ovim narodom.
Treba napokon kazati istinu o takozvanoj Narodnoj Oslobodilačkoj Borbi - i, partizanima,
antifašistima, njihovoj borbi ali i zlodjelima, o udjelu jugo - komunista u zločinima izvršenim nad
hrvatskim narodom tih tragičnih dana 1945. godine; koliki je njihov značaj i uloga u masovnom
pokolju prijevarom razoružane hrvatske vojske i mnoštva pučanstva u svibnju mjesecu u
Bleiburškom polju u Austriji i Križnom putu kroz "oslobođenu" Jugoslaviju. Slovenija je zemlja
pobijenih Hrvata. Samo u jednoj jami u blizini Maribora pronađeno otkrivene su kosti od oko
40.000 pobijenih Hrvata nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. To nisu hrvatske žrtve rata.
One su žrtve titovske diktature i nastavak komunističke likvidacije što su ih na nedužnim Hrvatima
jugoskomunisti vršili na završetku rata. Te kosti koje su rasute u protutenkovskim rovovima dugim
tri kilometra žrtve su zavjere Zapadnih saveznika čija je krivnja dokazana u Londonskim arhivima i
u knjizi Nikolaya Tolstoja. To su žrtve engleskih brigadira koji su izručili goloruke ljude
komunističkim zvijerima u najvećoj bleiburškoj klaonici znajući što će s njima biti.[33] Poslije rata
raznim sredstvima: kolektivizacijom i rankovićevizacijom stotine je tisuća Hrvata napustilo svoje
domove i zemlju. Opustjela su sela, područja i otoci, a doseljeno je mnogo novog stanovništva,
naročito iz Srbije.
Izvršeni zločini nad razoružanom hrvatskom vojskom i civilnim pučanstvom prešućivani su i
zataškivani desetljećima. Zatiran im je svaki trag kako se ne bi saznala prava istina o tim zločinima
i njihovim počiniteljima. Štoviše, počinitelji su te zločine prikazali kao svoju veliku pobjedu nad
"fašistima", a izvršene zločine nad golorukim narodom glorificirali su kao "konačno uništenje
fašizma".
Istinu o Bleiburgu i Križnom putu treba reći i zbog istine za buduće generacije, a posebno za
svjetsku javnost - radi skidanja hipoteke s imena Hrvata kao tobože "genocidnom i fašizoidnom"
narodu. 57. godine nakon Bleiburga i Križnog puta, s ponosom može se kazati hrvatski je narod
ostvario svoj san - nezavisnu, suverenu državu Hrvatsku. Sinovi bleiburških žrtava i križnih putova
su se na najbolji način odužili svojim precima. Ispunili su njihov stoljetni san, njihove žrtve nisu
bile uzaludne.
Hrvatski vojnik nije nikada ratovao za osvajanje tuđih teritorija, uvijek se i jedino branio na svome
tlu od agresora u nametnutim mu ratovima, nikada se nije borio za fašizam, što mu pripisuju
jugokomunisti, nego za slobodnu i suverenu hrvatsku državu. Bleiburške žrtve i žrtve križnih
putova ne znače poraz već samo nastavak stoljetne kontinuirane borbe hrvatskog naroda za slobodu
i uspostavu samostalne i suverene države Hrvatske.
Te su žrtve vezivno tkivo i nadahnuće hrvatskom narodu i u Domovinskom ratu u borbi do
konačnog cilja. Zato hrvatski narod ne smije nikada zaboraviti Bleiburg, niti dopustiti da se ikad
više ponovi. 15. svibnja, kada zvona na gradskim katedralama i seoskim zvonicima oglase
obljetnicu naše nacionalne tragedije, svi Hrvati u Domovini i oni raseljeni diljem svijeta, poklonit
će se sjeni hrvatskih mučenika na svim križnim putovima, žrtvama znanih i neznanih stratišta,
golgotama na martirijskom putu hrvatskog naroda do današnjih dana.
Gospodo, bleiburška operacija kao i brojni drugi pokolji nad Hrvatima koje sam ubrojio u taj
bleiburški kompleks bio je čin mržnje; i to mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima. I ubijanje hrvatskih
rodoljuba u Hercegovini: Široki Brijeg, Mostarski Gradac, Izbično, Mostar, Posušje, Ljubuški,
Duvno - Tomislavgrad, Rakitno, Bišina, Zalik... bio je čin mržnje. I preoravanje vojničkoga groblja
hrvatskih domobrana i ustaša na Mirogoju također je dio bleiburškog kompleksa i čin mržnje prema
svemu što je hrvatsko. I činjenica da su osuđenici, nad kojima su izvršene smrtne kazne, bacani u
anonimne grobove, tako da obitelji nikada nisu saznale gdje su im pokopani muževi, očevi ili braća,
također je to isto: bleiburški kompleks mržnje. I to mržnje preko groba, što najbolje demantira svaki
eventualni pokušaj pravnog alibija. Uostalom, protiv tog pravnog alibija govore i sami ti procesi,
vođeni tako da bi njihovu pravnu regularnost valjalo jednom zaista podvrgnuti znanstvenoj
raščlambi i prosudbi. Ima o tome još uvijek i dokumenata i svjedoka. A ima i "pravnika", koji su
takve procese vodili. Taj svijet morao bi to uvidjeti barem danas, kada su napokon, za svakoga tko
nije slijep kraj zdravih očiju, pale na ovom prostoru i posljednje "antifašističke" maske, kad
velikosrpski neofašizam Slobodana Miloševića oživljuje iz pepela velikosrpskog jugokomunizma.
Nisu zaista nikakvi antifašisti oni koji ne vide, kako su današnji nosioci velikosrpskog fašizma
zamijenili partizanske kape i crvene petokrake zvijezde srpskim šajkačama i četničkim kokardama,
nastavljajući svoj već spomenuti stoljetni zavjet ondje, gdje su nekada na trenutak zastali, da bi se
pritajili.
I tako se "operacija Bleiburg" nastavlja i danas. Ekstremni Srbi, piše The New Times u svibnju
1999., su nasljedivši mržnju prema drugim narodima imaju daleko korijenje. Njezino duboko
korijenje je ukopano u srpsku političku kulturu. Ta mržnja je započela Prvi svjetski rat. Pojačana
mržnja u novim glavama predvođena četničkim voždima trasirala je Drugi svjetski rat uništavanjem
Nezavisne Države Hrvatske i planiranjem potpunog istrijebljenja hrvatskog naroda. Uspjelo im je
uz pomoć hrvatskih komunista na čelu s Josipom Brozom Titom uništiti Nezavisnu Državu
Hrvatsku, te izvršiti genocid nad hrvatskim narodom počevši od Bleiburga 15. svibnja 1945. I
nastavljajući na Križnim putevima slijedećih dvadesetak godina. Potencirana mržnja ekstremista
srpskog naroda započela je agresiju na Sloveniju, nastavila agresijom nad Hrvatskom, Bosnom i
Hercegovinom i nad Albancima na Kosovu. Potrebno je konačno da se Srbi izliječe od
nacionalističkog fantaziranja. Oni to moraju učiniti sami na sebi. To će učiniti tek kada uvide da su
ih navedene fantazije odvele u veoma mračan i usamljen kut. Ako se ovaj rat uskoro završi
diplomatskim putem Srbi će se, nakon obnove svih porušenih mostova, cestu i tvornica, možda
početi pitati: je li to vrijedno toga? Je li bilo vrijedno baciti našu zemlju generacijama unazad kako
bi mirovne snage na Kosovu nosile plave kacige UN-a umjesto zelenih kaciga NATO-a, tko nas je
doveo do toga? Srbi će se uspjeti promijeniti tek onda kad oni sami zaključe da su ih njihove
nacionalističke fantazije odvele u vrlo tamni i usamljen kut. Srbima nije potreban novi čelnik nego
im je potrebna nova etika koja shvaća kako se živi u (kršćanskoj) Europi 21. stoljeća. NATO može
stvoriti uvjete u kojima je moguć početak takvih preinaka. [34]
U ovo vrijeme, kad brojni bivši partizani i komunisti kliču antifašizmu , ne smije se zaboraviti
Bleiburg i Križni putovi jer su mnogi antifašisti počinili najveće zločine u povijesti. Obilježavanje
bleiburške tragedije treba ostati u trajnoj obavezi hrvatskog naroda, jer onaj tko zaboravi Bleibureg,
osuđen je na ponavljanje. Bleiburškim žrtvama bilo bi potrebno podići spomenik života, jer su oni
pali za život hrvatskog naroda koji ih nikada ne smije zaboraviti. Najveće priznanje žrtvama
Bleiburga i svim hrvatskim žrtvama koje su pale u borbi za Hrvatsku Državu, možemo i trebamo
dati i sa oslobađanjem hrvatskog naroda od onih, koji su vladali Hrvatskom. Oslobodimo se
ljudskih idola i skidajmo komunističke simbole s hrvatskih grobova i spomenika i na njihovo
mjesto stavljajmo križ i hrvatski grb.[35]
10. P o r u k a
Riječ Bleiburg izaziva uzbudljivu misaona najveću tragediju hrvatskog naroda, kada su godine
1945. Jugoslavenski komunisti okrutno potukli nepobijeđenu hrvatsku vojsku - nakon svršena rata i
nakon što je položila oružje pred zapadnim saveznicima u vjeri da će se i prema Hrvatima postupati
prema ljudskim zakonima i međunarodnim ugovorima. Pao je tada cvijet hrvatske mladosti,
najbolje snage hrvatskih boraca; pali su mnogi elitni intelektualci i na tisuće nevinog građanstva,
žena i djece. - Začudo, ona je jezovita tragedija kroz dugi niz godina bila poznata samo rijetko
preživjelim hrvatskim emigrantima iz onih kolona smrti, križnih putova i logora istrebljenja. U
domovini onim starijim ostala je zauvijek zamračena, pa su mnoge od hrvatskih obitelji kroz
desetljeća tragale za svojim dragima, ne napuštajući zadnju nadu. Ali, sve su nade ostale uzaludne,
jer oni su okrutno potučeni, ležali po bezimenim jamama, tunelima, rudnicima, rovovima, po dnima
rijeka i jezera. Za sve to glavna odgovornost pred poviješću pada na onoga koji je kroz sve vrijeme
rata i poraća, navodno do 4. svibnja 1980., stajao na čelu svega, u čije se ime sve to provodilo - na
Tita. Svi argumenti koji bi se mogli iznijeti protiv takve teze, samo su vanjske manifestacije i
podliježu biti maksime starih laitnaca: Contra factum non datur argumentum (protiv činjenica ne
vrijede dokazi). To ubijanje, zaključuje Zvonimir Kulundžić, razoružanih hrvatskih vojnika s
civilima, ženama i djecom brutalno pobijeni, mimo svih konvencija, sporazuma i zakona rata kao i
civilizacije je zločin koji bi bio potpuno dostatan da Tito i njegovi doglavnici i suradnici budu
osuđeni na smrt, kao ratni zločinci.
Komunisti i fašisti, prevarili su i izdali su hrvatski narod, sa lažnom propagandom antifašizma i
antikomunizma, krijući svoj komunizam pod antifašizmom ili svoj fašizam pod antikomunizmom, a
njihovi ostatci, koji se još i danas kriju pod maskom antifašizma ili antikomunizma, upravo se danas
zajedničlki udružuju, da bi srušili hrvatsku državu, uz zluradi osmjeh i podršku iz inozemstva onih,
koji nastupaju pod imenom 'kozmopolitskih liberala' a koji svi zajedno samo spašavaju Srbiju - koje
ipak neće moći spasiti, u njenom genocidnom zločinu, nad hrvatskim narodom. Borbu hrvatskog
naroda u Herceg-Bosni za goli opstanak, upotrebljava se za lažno zabrinuto rodoljublje, radi rušenja
hrvatske države, što provode ostatci udruženog fašizma i komunizma uz blagoslov liberala.[36]
Bleiburško polje je pojam jednoga velikog zločina izvršenog nad hrvatskim narodom, a mjesto
zločina je nešto dalje - Slovenija i skoro čitava Jugoslavija. Hrvatski Križni put 1945. godine, ili
jednostavno kako se u narodu kaže Križni put, jedan je od najpresudnijih povijesnih trenutaka
hrvatskog naroda, a najtežim posljedicama - masakrom više najvitalnijih generacija hrvatskog
naroda s najpotresnijim sudbinama pojedinaca, čitavih obitelji pa čak i mjesta. Neporaženi i
razoružani Hrvati krenuli su iz Bleiburga na križne putove, u smrt, bez suđenja i ikakvih dokaza
protiv njih. To hrvatsko nacionalno stradanje nemoguće je iskazati brojkama, svakako se radi o
150.000-200.000 na razne načine ubijenih pripadnika hrvatskog naroda. Komunisti su govorili
bleiburške žrtve bile su nužne da bi Jugoslavija postojala, no to nije točno, bleiburške žrtve su
zauvijek zapečatile sudbinu bivše države. Masakriranje je dio paklenski smišljenoga plana o
uništenju hrvatskog naroda koji se nastavio i nakon 1945. i 1948. i 1965. Sve do 1990. godine. Svi
mučenici koji su pali u Bleiburgu i na Križnim putovima su velika naša žrtva i hrvatski su zalog,
podloga velikom događaju stvaranju hrvatske države. Postoji u Katoličkoj crkvi sintagma da je
mučeništvo sjeme kršćana i to u našem slučaju doista jest. Žrtve koje su pale doista su pale na
plodno, hrvatsko tlo, u hrvatsku plodnu domoljubnu zemlju.
Stoga svaki pravi Hrvat u svakome naraštaju, ako već nije, mora sebe poimati tako kao da je on bio
ondje - kod onih naraštaja, na onim mjestima, za onih događaja koji leže daleko od njega, unatrag, u
povijesti... Sjećanje skraćuje razmake.
Četrnaest stoljeća prošlo je od doseljenja hrvatskog naroda na ove prostore - to je najmanje 40-tak
naraštaja. Četrdesetak naraštaja prošlo je od povijesnih početaka moga naroda, a u mojim očima
čine mi se oni samo poput nekoliko dana. Četrdesetak naraštaja prošlo je otkako su pet braće i dvije
sestre ušle i razmilili se u od Boga priređeni vrt koji je dobio znamenito ime Lijepa naša.
Četrdesetak naraštaja prošlo je otkako su prvi Hrvati primili krštenje i počeli usvajati Kristovo
evanđelje ljubavi, mirotvornosti, slobode, velidodušnosti i sebedarja.
Tridesetak naraštaja prošlo je od prvih zapisa u pismohranama u kamenu, sačuvanih u njedrima
majke zemlje. Oni su nam ostavili dokaze svoje vjerske, nacionalne i kulturne pripadnosti u
Humačkoj ploči i tisućama stećaka.
Dvadesetak naraštaja prošlo je otkako su franjevci ovdje počeli širili civilizaciju kulture i ljubavi. I
u svakom vremenskom periodu bili su slađi zalogaji da bi ta kultura i civilizacija opstala, rasla i
pomlađivala se.
Desetak pokoljenja prošlo je kroz turske zulume da bi nad razorenim crkvama i samostanima
gradilo nove, da bi nad zgarištima knjižnica i pismohrana njegovali narodnu memoriju.
Pet pokoljenja je prebacilo preko svojih leđa Austro-Ugarsku i srpsko-četničku politiku nacionalnog
i vjerskog terorizma.
Bijah ubijen u Stjepanu Tomaševiću i prognan s kraljicom Katarinom. Bijah u Počitelju, Ljubuškom
i Blagaju. Bijah na Krbavskom polju i pod Siskom. Bijah uznik sa Zrinskim i Frankapanima zbog
ideje o slobodi. Borih se sa subraćom pod Bečom, ali i u Hrvatskom Primorju i Dalmaciji. Branih
Vrgorac, Sinj i Imotski da oslobodim hrvatski teritorij. Pjevah pjesmu osloboditeljima koji su 1878.
proklamirali slobodu kršćanskom puku u Herceg-Bosni. Bijah s fra Didakom Buntićem kad smo
navijestili rat nepismenosti i spasavali sirotinju.
Bijah s fra Andrijom Kačićem Miošićem i s fra Petrom Bakulom, i s fra Franjom Milićevićem i fra
Radoslavom Glavašem i dr. fra Dominikom Mandićem kada smo prikupljali, prepisivali, presvlačili
povijesnu i narodnu memoriju katoličke i hrvatske kulture i civilizacije u Hercegovini.
Bijah s provincijalima fra Lukom Begićem, fra Davidom Nevistićem, fra Krešimirom Pandžićem,
fra Leonom Petrovićem, fra Rufinom Šilićem dok prikupljasmo podatke o stradanjima katoličkog
pučanstva, franjevačke zajednice i cijele Hercegovine.
>Bijah sa Stjepanom Radićem u Skupštini u Beogradu. Platih žitovom i tog puta! Bijah i ja uznik na
Bleiburgu. Sa svojim ocem, stričevima i ostalim Hrvatima išao sam Križnim putevima. I ja sam
odveden u zatvor i zatočeništva s dr. fra Mladenom Barbarićem, fra Mijom Čujićem, fra Smiljanom
Zvonarom, fra Ferdom Vlašićem, fra Jozom Zovkom, s fra Jozom Križićem - od Ćelovine, preko
Zenice, Foče, Gradiške, Mitrovice, do Zalika i Bišine.
Ni ja nisam na babilonskim obalama zaboravio svoje Domovine ni svoje Hercegovine, ni
Međugorja, ni Mostara, ni spaljene Franjevačke crkve u njemu, a kad je Gospodin vraćao hrvatske
sužnjeve bilo mi je kao da snivam kad smo stigli do hercegovačkih paljevina i ruševina. I ja sam se
borio protiv partizana i bio prognan u Zenicu. I ja sam izgubio obitelj, ubijan u Čapljini već 11.
travnja 1941. I po svim selima i naseljima po Hercegovini; spaljen sam u Nevesinju, Blagaju, Cimu,
Ilićima, Gorancima, Mostarskom Gracu, Rakitnu, Seonici, Šujici...
Mi smo ili postanimo narod sjećanja, spomena i molitve. Mi smo narod riječi i nadanja. Nismo
stvarali nikakva zemaljska kraljevstva, nikakve utvrde ni palače. Mi smo samo nadovezivali riječ na
riječ. Mi smo slagali jedan na drugi sloj ideja, podizali smo kuće sjećanja, spomen-kuće te sanjali o
tornjevima čežnje - da se konačno ponovno sazda Crkva i obnovi Domovina, da se ponovno i u
našem vremenu uspostavi i proširi na svu zemlju mir.
Zahvaljujući Božjoj milosti i svijesti hrvatskog naroda i rodoljuba, hrvatski holokaust nije završio
kao finis Croatiae- nestanak Hrvatske.
Na koncu, priznajmo da hrvatskog naroda nije nestalo čudo je Božje.
Z a k l j u č a k
Nezavisnu Državu Hrvatsku stvorio je hrvatski narod. Ona je bila jednostranačka Država. Prva
zadaća vlade bila je uspostava državnih ustanova i označivanje hrvatskih granica. Unutarnja
politika, koju je vodio Poglavnik, bila je sudbonosna za opstanak države. Hrvatska vanjska politika
vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske
ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice. U četničkim pobunama talijanska
vojska, iako službeno hrvatska saveznica, pomagala je četnike. Hrvatsko državno vodstvo
nebrojeno je puta prosvjedovalo protiv neprijateljskih nastupa tobožnjih talijanskih saveznika.
Istina, ti su prosvjedi više puta znali ostati mrtvo slovo, ali oni su uvijek bili jedno novo osvježenje
u teškoj situaciji u kojoj se nalazila Hrvatska. Veliko je zlo bilo i u predaji dijela dalmatinskog
područja Italiji. Konačno 10. rujna 1943. dr. Ante Pavelić proglasio je Rimske ugovore ništetnim i
neobvezatnim za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Uza sve nedostatke Država je ojačala narodnu i
državnu svijest (barem kod ogromnog broja Hrvata) i dala je osjetiti jedan dotada nepoznat okus
slobode. Hrvatski rodoljubi tek tada su osjetili da su potpuni ljudi i kako nam je neizmjerno
manjkalo kad nismo imali svoje države. Na književnom polju učinjeno je više nego za 20
jugoslavenskih godina. Hrvat je našao, ako je imao sposobnosti i htio raditi, desno i lijevo izvore
odakle je mogao zahvatiti i tko će ga poduprijeti. Osjećaj ovo je moje i ja se nalazim u svojoj
Državi svaki se je čas usprkos nekim zlima snažno nametao.
Osjećalo se da je srpstvo najveći problem za Hrvate i Hrvatsku. Oni su ispresijecali Hrvatsku, pa
gotovo odijelili Bosnu od Hrvatske i Slavonije, Dalmaciju od Like i Hrvatsku od Slavonije. Srbi su
kronološki ne samo dali prve udarce Hrvatima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego se nije vidio
kraj njihovoj zloći. Oni su gotovo suludo sami i uz pomoć Talijana po Hercegovini ubijali naše
ljude i vojnike. U međusobnom klanju Hrvati su izvukli tanji kraj!
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, za vrijeme pregovaranja o budućnosti hrvatskog naroda
koji se našao u Bleiburgu ustaški pukovnik Crljen "ustade, naglo prekide razgovor i poče uzbuđeno
da govori, obraćajući se engleskom komandantu, da mu povijest nikada neće oprostiti ako dozvoli
da 300.000 Hrvata padne u ruke neprijatelju itd. Koji će ih uništiti" - zapisao je partizanski
politkomesar Milan Basta. Nakon tih riječi engleski komandant je rekao Basti: "Gospodine
komandante, moji tenkovi su vam na raspolaganju", te nadodaje, "bio sam iznenađen neočekivanim,
oštro izraženim i jasnim stavom kojim se engleski saveznički general definitivno stavljao na našu
stranu". Nakon tog izručenja Titovi partizani su stvorili holokaust, Bleiburg i Križne putove
hrvatskog naroda. I na 54. obljetnicu tog holokausta mogu reći: ni Englezima ni partizanima na čelu
s Josipom Brozom Titom hrvatski narod nikada neće zaboraviti što su uništili najvitalniji dio
hrvatskog naroda. Tito je na svoj narod poslao ubijajuću smrt, daveći, gnjetući, koljući, rušeći -
iznenada, neočekivano i bijesno - kao oluja, kao poplava. Holokaust, Bleiburška tragedija s križnim
putovima je usudno mjesto krvoprolića nad Hrvatima. Radi se, kao što se zna, o zločinu s
predumišljajem, pred očima ravnodušne "demokratske" Europe. Od krvi bleiburških mučenika
nikad neće oprati ruke ni lice oni koji se hvastaju demokracijom, komunistički poslušnici,
hladnokrvni zločinački izvršitelji, neće pocrveniti od srama (Vladimir Pavlović).
Istina je da su oni koji su došli kao pobjednici ubili više nego ustaše i četnici zajedno za svo vrijeme
rata. I danas se oplakuju oni koji su stradavali u Jasenovcu do 1945. godine, a oni koji su stradavali
od 15. svibnja 1945. do negdje 1948. i proljeća 1949., to se uglavnom io danas prešućuje, a onaj
koji je bio šef svih poslijeratnih logora još danas nesmetano vedro i veslo trčkara po gradu, a
nikome od ovih na vlasti ne pada na pamet da mu sudi jer su ista svojta, a vrana vrani oči ne kopa.
U prvoj polovini 20. stoljeća bio je rat dva zla, dva totalitarizma, ali se jedan od mnnjih dva puta
uvijek više osuđivao. Komunizam je, računa se, ubio oko 100 milijuna, a fašizam oko 25, ali na taj
argument neki govore da brojke nisu važne. Fašizam jest strašan, al je komunizam četiri puta više
ubio, i ima još uvijek svoje pristaše koji i danas vjeruju kako im je onda bilo bolje. Nekima je i bilo
bolje, ali većini nije. Komunisti za se nisu govorili da su ubijali. Oni su likvidirali. Nije šija nego
vrat.
Nijedan povijesni događaj dvadesetog stoljeća nije u svijesti hrvatskog čovjek i naroda ostavio
dubljeg traga kao što su događaji koji su u hrvatskom narodu poznati pod pojmom Bleiburškog
holokausta i Križnog puta. Tom pokolju prethodile su četiri godine rata na tlu hrvatske u kome je
hrvatski narod, posebno bio izložen raznovrsnim stradanjima.
Neka se ne zaboravi da je Bleiburg najveći poslijeratni zločin na svijetu u kojemu je bez suđenja,
zločinački pobijeno oko 200.000 Hrvata svih uzrasta, tj. žena, djece, starica i staraca s hrvatskom
razoružanom i zarobljenom vojskom.
Neka se ne zaboravi nadalje, Bleiburg se dogodio zbog kontinuiteta sila pobjednica. Za zločin su
najviše krivi srpsko-četničko-komunističko-partizanski odredi, te engleske vojne postrojbe koje su
izručile oko pola milijuna Hrvata u klaonicu.
Svjesni smo da krivci imaju svoje ime i prezime. I to krivci rata i poraća, nažalost ima ih po svim
našim naseljima. Živi još imaju vremena da se pokaju i traže oproštenje.
Hrvatski mučenici su bili da mi budemo. Oni su umirali da mi živimo. Oni su umrli pa žive.
Njihova povijest je povijest hrvatskog naroda i Crkve u cijelom hrvatskom narodu. Naše molitve,
sjećanje, slavljenje misa zadušnica, paljenje svijeća i obilazak bleiburškog polja, te zajedničkih
grobova i jama njihovih stradanja zadržavaju njihov spomen i obasjavaju staze naše budućnosti.
Hrvatski holokaust, Bleiburg i Križni put hrvatskog naroda na kome se našlo oko pola milijuna
Hrvata, poručuje:
1. nikada se ne smije zaboraviti kao su partizani prožeti velikosrpskom mržnjom htjeli zatrti
hrvatsko ime;
2. Hrvatska mora stvoriti jake oružane snage jer Srbi neće odustati od agresije na Hrvatsku;
3. sa Srbima se ne smije ulaziti za dugo ni u kakve odnose.
Poznato je da je nekolicina preživjelih Hrvata s križnog puta svjedočila o svojim stradanjima i
ostavila pismene tekstove, ali, ako ikako mogu, moraju svi živi svjedoci ondašnjeg stradanja
hrvatskog naroda ostaviti pismena svjedočanstva. Uz pismene tekstove bilo bi potrebno prikupiti i
likovne priloge. Na nivou župa, dekanata općina, Hercegovine i svih hrvatskih pokrajina treba
napisati i objelodaniti odgovarajući Žrtvoslov.
Posljednjih godina o Bleiburgu se govori slobodno, slušamo, bilježimo i sabiremo svjedočenja kako
bismo sastavili mozaik, ispričali cijelu istinu. S dubokim bolom, poštovanjem i divljenjem sjećamo
se tisuća onih koji su proživjeli pakao Bleiburga i svoj križni put i koji su sačuvali sjećanje i izdržali
do danas makar i šuteći, i suznih očiju bilježimo njihova sjećanja svjesni da je to tek dio krvavog
mozaika s kraja Drugog svjetskog rata i u Hercegovini. Stoga ono što komemorira hrvatski narod u
Herceg-Bosni i Republici Hrvatskoj svibnja 1999. Nije pijetet ni jednoj velikoj ideologiji ili režimu,
nego onim malim ljudima iz hrvatskih sela i gradova, onim nevinim hrvatskim mučenicima koji su
položili živote samo zato što su služili ideji hrvatske države i bili katolici!
Kada danas, nakon 57 godine, stojimo pred simboličnim grobom u Bleiburgu ili smo zadubljeni u
molitve po crkvama na zadušnicama za Bleiburške žrtve, mi ne želimo ništa drugo, nego da se ti
naši mrtvi smire u dostojnim grobovima, a da potomci ubijenih i ubojica nastave obranu i izgradnju
iste domovine. Ovo izmirenje između sinova i unuka ustaša, domobrana i partizana, naši mladi
junaci u zajedničkoj borbi svakodnevno tumače i potvrđuju, a u ovom sve hrvatskom izmirenju leži
zajednička sretnija budućnost hrvatskog naroda i njihove Domovine.
U ime postignutog saznanja o Bleiburgu i Križnim putovima treba se boriti za rasvjetljavanja istine
o najvećoj tragediji hrvatskog naroda u povijesti. Zato ona, podržavam poticaj nekolicine, ne smije
biti središtem pozornosti samo u svibnju, kada se dostojno obilježava njezina obljetnica!
Neka se ne zaboravi da je Beliburg najveći zločin izvršen nad hrvatskim narodom u njegovoj
dosadašnjoj povijesti u kome je pobijeno oko 250.000 Hrvata svih uzrasta, to jest djece, mladića i
djevojaka, žena i muškaraca, starica i staraca s razoružanom hrvatskom vojskom. Neka se ne
zaboravi da su za taj zločin najviše krivi srpskokomunističko-partizanski odredi predvođeni Titom,
te engleske vojne postrojbe koje su, usprkos znanju da vraćaju zarobljenike u klaonicu to svjesno
učinile! Jer, i Bog je u Bleiburgu i na križnom putu hrvatskog naroda proplakao!
Evo, bleiburški holokaust i križni put je završio, ali zar nije još nešto bilo poslije Kalvarije! Još
nešto u što nisu vjerovali ni Isusovi učenici - Uskrsnuće - kad je Bog datum Isusove smrti pretvorio
u rođendan vječnog života. Da, Uskrs, kojega su Hrvatu čekali pedeset godina. Moramo njegovati
svoju hrvatsku svijest i slobodom, baš kao što su to radili naši pređi stoljećima.
Mostar, 9. svibnja 2002.
------------------------------------
1. Usp. Anđelko Mijatović, Predgovor. Zbornik: Bleiburg 1945. - 1995. Međunarodni znanstveni
skup 12.-13- V. 1995. Zagreb 1995., str. 5-6.
2. Dnevnik Galezza Ciana od 22. VIII. 1937. do 8. II. 1943. objavljen u tri sveska. Podatak je pod
datumom - 19. III. 1939.
3. D.Kamber, Slom NDH. Zagreb 1995., str. 5.
4. Mato Njavro, Stradanja 1941.-1945. Zagreb 1998., str. 10-12 opisuje stradanja već 10., 11. i 12.
travnja u selima oko Čapljine, Gabele i Strugama. Vilim Primorac, Put do slobode...Čitluk, 1998.,
str... i ANDRIJA NIKIĆ, Stradanja Hrvata u Hercegovini po franjevačkim izvješćima 1942.-1944.
Mostar, 1998., str. 29-50.
5. M. NJavro, Stradanja..., str. 11-12 navodi stradale tih dana po selima. Zdravko dizdar, Četnički
zločini genocida nad Hrvatima i muslimanima u Bosni i Hercegovini i Hrvatima u Hrvatskoj
tijekom Drugog svjetskog rata (1941.-1945.). Zbornik: Bleiburg 1945. - 1995. Međunarodni
znanstveni skup 12.-13- V. 1995. Zagreb 1995., str. 24-34.
6. A. NIKIĆ, Stradanja..., str. 70.
7. Zdravko dizdar, Četnički zločini genocida nad Hrvatima i muslimanima u Bosni i Hercegovini i
Hrvatima u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata (1941.-1945.). Zbornik: Bleiburg 1945. -
1995. Međunarodni znanstveni skup 12.-13- V. 1995. Zagreb 1995., str. 24-34.
8. Milan Basta, Agonija i slom NDH. Beograd 1971., str.300.
9. Željko Garmaz,Obilježena 54.Obljetnica stradanja bleiburških žrtava.Vjesnik,17.svibnja 1999.,
str. 1-2
.
10. Milan Basta, Agonija..., str. 311.
11. Usp. Željko Garmaz, Učinit ću pritisak da mi omoguće pristup dokumentima. Razgovor s
povjesničarom i piscem Nikolaiem Tolstojyem na temu bleiburške tragedije od koje su prošle 52
godine. Vjesnik, 11. svibnja 1997., str. 7.
12. A. Nikić Stradanja...,105-107).
13. Mate Šimunidić, Hrvatski smrtni put, Matica hrvatska, Split, 2001. Prema prikazu knjige:
Hravtsko slovo, 1. ožujka 2002., br. 358., str. 24.
14. J. Ivičevi, Tito je dao nalog za Bleiburg. Glasilo za Hrvate širom svijeta. GLASNIK Hrvatske
Seljačke stranke, 70/1999., br. 45., str 8..
15. Nikolay Tolstoy, Blajburški pokolj. Zbornik: Bleiburg 1945. - 1995. Međunarodni znanstveni
skup 12.-13- V. 1995. Zagreb 1995., str. 53-63.
16. Željko Krušelj, Izvršio sam zapovijed: odveo sam 900 Hrvata u smrt. Večernji list, 27.II. 1998.,
str. 4-5. 17. Željko Garmaz, Obilježena 54. Obljetnica stradanja bleiburških žrtava. Vjesnik, 17.
svibnja 1999., str. 1-2 .
18. Ivan Aralica, Četverored. Zagreb 1997., str. 207-208. i Deset krvavih godina 1937.-1947.
Slobodna dalmacija, 17. studenog 1994., str. 9.
19. Anđelko Mijatović, Kolone i marševi smrti u hrvatskomu križnom putu g. 1945. Zbornik:
Bleiburg 1945. - 1995. Međunarodni znanstveni skup 12.-13- V. 1995. Zagreb 1995., str. 48-52.
20. Isto mjesto.
21. Usp. Vladislav Musa, Titovi zločini ne smiju zaboraviti, Hrvatsko slovo, br. 367., od 3. svibnja
2002., str.30.
22. Željko Garmaz, Obilježena 54. Obljetnica stradanja bleiburških žrtava. Vjesnik, 17. svibnja
1999., str. 1-2
23. Don Ante Baković, Hrvatski svećenici - žrtve Bleiburga. Zbornik: Bleiburg 1945. - 1995.
Međunarodni znanstveni skup 12.-13- V. 1995. Zagreb 1995., str. 95-98.
24. Usp. Trpimir Macan, Nezavisna Država Hrvatska. Pristup idvojbe. Tko je tko u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj. Zagreb 1996., str. VII-IX., i Andrija Nikić, Stradanja..., str. 29-50).
25. Jozo Ivičević, "Puč Vokić-Lorković i politika ratne HSS", Vjesnik, 3.5.1995.
26. Kazimir Katalinić, Rađanje države, str. 79, i Bilten HDS-a, dr. Ante Cilige, br. 34-36, str. 84.
27. Bogdan Krizman, U bjekstvu, str. 62.
28. Bogdan Krizman, Ustaše i treći Reich. Zagreb, sv. II., str. 309.
29. Vjekoslav Vranić, Branili smo državu, sv. II. str. 447-448.
30. Kazimir Katalinić, Konac NDH, povlačenje, bleiburški pregovori, predaja. Zbornik: Bleiburg
1945. - 1995. Međunarodni znanstveni skup 12.-13- V. 1995. Zagreb 1995., str. 41-43.
31. NIN, Beograd, 20.XII., 1990., str. 61
32. Ivan Jelačić, O Bleiburgu, Od Bleiburga do naših dana. Zbornik radova o Bleiburegu i Križnom
putu s drugog međunarodnog znanstvenog simpozija u Zagrebu 14. i 15. Svibnja 1994. Urednik Dr.
Jozo Marević. Zagreb 1994., str. 119-121.
33. Da li je spomenik uvreda žrtvama Bleiburga? Naša Nada, 78/1999., br/7., str.1-2. Ista revija je u
više nastavaka objavljivala seriju članaka iz knjige Bone Prcele i Nikolaya Tolstoja, i prijevodima
na engleski jezik upozoravala svjetsku javnost o stradanju nedužnog hrvatskog naroda 1945. i
poratnih godina.
34. Dnevni Odjeci, 12.svibnja 1999., str. 9-10.
35. Usp. Zvonimir kulundžić, Bleiburg kao tema za grandioznu književnu kompoziciju. Od
Bleiburga..., str.147.
36. Usp. Zvonimir kulundžić, Isto ..., str.129-147.
37. Milan Basta, Agonija i slom Nezavisne Države Hrvatske. Beograd 1971., str. 309.
38. Usp. Vladimir Reinhofer, Prešućivani egzodus podunavskih Nijemaca, Fokus, br. 104., od 9.
svibnja 2002., str. 17. Vladimir završava svoju analizu konstatacijom: "Kada su komunistički vođe
umrli, narod ih je oplakivao. Umre Staljin, logoraši masovno u Sibiru plaču za njim. Umre Mao Tze
Tung, narod masovno natapa zemlju suzama. Umre Tito, a narod ide ulicama kao ošamućen i plače.
Kolektivno ludilo je ipak velika stvar. Narod je ipak sredstvo za manipulaciju."